Seminarski radovi studenata

Sveučilište “Svetog Ćirila i Metoda”

Filološki fakultet “Blaže Koneski”, Skopje

Makedonski jezik i južnoslavenski jezici

Seminarski rad iz “Hrvatski jezik i književnosti”

 

prof. Želimir Ciglar

prof. dr. Ljudmil Spasov

 

O temi:

Opći pogled na narječja hrvatskog jezika

 

 

 

 

 

 

 

Pripremila:

ELENA PETROVSKA

 

Skopje, 2011 godine.

 

Hrvatski jezik i pismo

Hrvatski jezik je službeni jezik Republike Hrvatske. Pripada skupini južnoslavenskih jezika, uz slovenski, bošnjački, srpski, crnogorski, makedonski i bugarski. Druge su dvije velike skupine slavenskih jezika: zapadnoslavenski (češki, slovački, poljski, lužičkosrpski i kašupski) i istočnoslavenski (ruski, bjeloruski i ukrajinski).

Hrvatski jezik osim stanovništva u Hrvatskoj govore i Hrvati u Bosni i Hercegovini, Hrvati u drugim susjednim državama te oni koji su se iselili na ostale kontinente diljem svijeta, osobito u Ameriku.

Tijekom povijesti ovaj se jezik nije uvijek nazivao hrvatskim. Umjesto toga naziva rabljeni su nazivi ilirski, slovinski, slavonski, dalmatinski i horvatski. Hrvatski jezik ima tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko.

Najrasprostranjenije je štokavsko narječje. Hrvatski standardni jezik se temelji na nekim novoštokavskim govorima. Standardizacija hrvatskoga jezika počinje u 2. polovici 18. stoljeca, no povijest hrvatskog jezika puno je dulja. Najstariji hrvatski zapisi potječu iz 11. stoljeca. U to je vrijeme službeni jezik svih Slavena bio staroslavenski (starocrkvenoslavenski), jezik koji je ostao zapisan u crkvenim i političkim dokumentima. No s vremenom se taj jezik počeo mijenjati unošenjem hrvatskih elemenata u području gdje su živjeli Hrvati, ruskih elemenata u Rusiji, čeških medu Česima itd. Zbog toga vrlo rano nalazimo spomenike pisane narodnim jezicima (hrvatskim, ruskim, makedonskim i sl.).

Hrvatski je jedini među europskim jezicima zapisivan trima različitim pismima: uglatom glagoljicom (od 9. stoljeća), zapadnom ćirilicom (od 12. stoljeća) i latinicom (od 14. stoljeća). S vremenom je najvažnije pismo postalo latinica, no još u 19. stoljeću nalazimo neke zapise pisane glagoljicom.

U hrvatskom jeziku osim izvornih hrvatskih riječi ima puno riječi iz ostalih slavenskih jezika te iz grčkoga, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, engleskoga, i turskog.

Hrvatska abeceda ima 30 slova.

Vokali su ovoga jezika izrazito “čisti”. Bogat naglasni sustav (4 naglaska) i čistoća vokala daju hrvatskomu melodičnost.

NARJEČJA HRVATSKOGA JEZIKA

Hrvatski narodni jezik je govorni jezik Hrvata, a sastoji se od tri narječja koja su Hrvati razvili tijekom svoje povijesti. Hrvatski jezik nije samo štokavština ili samo čakavština niti je to samo kajkavština, hrvatski jezik jest suodnos sva tri hrvatska narječja i mogućnost komunikacije među njima, to ga čini specifičnim i jedinstvenim te neovisnim o svim drugim bliskim ili manje bliskim jezicima. Hrvatska su se narječja (štokavsko, kajkavsko i čakavsko) razvila iz praslavenskoga jezika. Razdoblje je praslavenskoga jezika trajalo negdje do početka 8. stoljeća posl. Kr., kada je zamijenjeno starohrvatskim razdobljem, koj je trajalo negdje do kraja 10. stoljeća posl. Kr.

Nastanak i tijek razvoja hrvatskih narječja

U početku Hrvati su govorili jednim staroslavenskim jezikom koji se je s vremenom diferencirao zbog zemljopisne razdvojenosti te vanjskih utjecaja na staroslavenski jezik Hrvata. Nakon nastanka hrvatskih narječja ona su bila vrlo bliska te su se mogla okarakteriziradi kao jedno narječje sa tri zemljopisno-regionalna oblika, Panonsko-hrvatski, Primorsko-hrvatski i Dinarsko-hrvatski. Višestoljetna državna razdvojenost, zemljopisna odvojenost te vanjski utjecaji drugih jezika i narječja doprinjeli su povečavanju razlika između tri hrvatska narječja te dovela do konačnog oblikovanja.

Hrvatska narječja u srednjem vijeku

Potkraj ranoga srednjega vijeka hrvatski su se jezični procesi odvijali sporo, zatim je u uvjetima feudalne rascjepkanosti došlo do burnoga jezičnog razvoja, da bi potkraj srednjega vijeka i na početku novoga vijeka strukturnim razvojem i migracijskim procesima došlo do daljnjeg približavanja dijalekatnih tipova, do njihova niveliranja ili do nestajanja cijelih dijalekata. Pojedina hrvatska narječja, čakavsko, kajkavsko I štokavsko, posjeduju genetsku posebnost, a osobito su važne čakavsko – kajkavske izoglose, poglavito konstrukcije uz brojeve dva, tri i četiri, izostanak umetka – ov -/- ev – u množini te vokalna realizacija, a ne redukcija poluglasa u slabu položaju. Svakako je u nekoliko stoljeća srednjega vijeka hrvatski jezik kao organski idiom proživio veliku preobrazbu s oformljenim narječjima i dijalektima, a sami su dijalekatni idiomi, osobitočakavski, veću velikoj mjeri našli odraza i u književnim djelima, od Bašćanske ploče do Lekcionara Bernardina Splićanina. Hrvatska narječja, individualna u genetskolingvističkom smislu, sačuvala su mnoge svoje stare značajke, mnoge izmijenila, pritomčuvajući međusobnu povezanost i prisnost.

Obilježen izoglosama iz praslavenskoga doba, iz južnoslavenske i iz zapadnojužnoslavenske zajednice, središnji južnoslavenski dijasistem formiran je od pet narječja (kajkavsko, čakavsko, zapadnoštokavsko, istočnoštokavsko, prototorlačko) i karakteriziran izrazitom heterogenosti. U to su uključeni i nejedinstveni oblici za quid, ali i mnoge druge značajke. Prvo je razdoblje u razvoju dijasistema trajalo do kraja 12. stoljeća, drugo od kraja 12. do kraja 15. stoljeća, treće od kraja 15. stoljeća do danas. U prvom razdoblju događale su se važne promjene, i to svuda na identičan ili pretežno na identičan način, pa se zato obično govori o mirnom razdoblju. Drugo razdoblje prožeto je brzim razvojem, izrazitom dijalekatnom diferencijacijom i formiranjem dijalekata koji i danas dobrim dijelom postoje, no dio ih se u velikim seobama izgubio, bilo da se radi o stapanju više dijalekata ili o potpunom zamiranju pokoje dijalekatne formacije. Treće razdoblje predstavlja uglavnom miran nastavak prethodnih jezičnih procesa, no tada su u prvom planu migracije pučanstva, dugotajne i s dubokim posljedicama.

Tijekom prvoga razdoblja izrazito nehomogeni središnji južnoslavenski dijasistem imao je stanovitu naglašenu povezanost triju zapadnih narječja (kajkavskoga, čakavskoga, zapadnoštokavskoga) i još izraženiju povezanost dvaju istočnih narječja, istočnoštokavskoga i prototorlačkoga. Tri zapadna narječja idiomi su hrvatskoga stanovništva koje je karakterizirano svojim kajkavskim, čakavskim i štokavskim obilježjem, ali i prirodnom blizinom s govorima susjednih naroda. Na kraju prvoga razdoblja ili na početku drugoga vjerojatna je osjetna razlika između triju zapadnih narječja s troakcenatskim sustavom i dvaju istočnih narječja u kojima je izgubljen akut, pa su imala dvoakcenatski sustav. Još su važnije razlike u vokalizmu kao najvažnijoj značajci fizionomije pojedinih idioma.

Posebno je važno da je do kraja 12. stoljeća bio moguć raspad središnjega južnoslavenskoga dijasistema u dva jezika, ali do toga nije došlo uglavnom zbog vrlo važnih procesa u vokalizmu, osobito u pogledu refleksa stražnjeg nazala. U drugom razdoblju nestabilni su vokali bili zatvoreno e i zatvoreno o, šwa i samoglasno l; upravo je sudbina tih glasova uglavnom označila stvaranje dijalekata u drugom razdoblju. U konsonantizmu razlike su se odnosile na primjere tipa meja ili međa, pušćen ili pušten, morje ili more. Čakavci i dio zapadnih štokavaca nisu imali fonema đ; Hrvati su glavninom imali šć; samo su kajkavci imali primjere tipa morje. U morfologiji srednjega vijeka najznačajnija promjena odnosi se na gubljenje gramatičke kategorije duala, s time da je proces dovršen na početku trećega razdoblja. Već od 12.-13. stoljeća u štokavaca se javlja množinsko proširenje -ov-/-ev- kojeg nema u kajkavaca i čakavaca. U starini zamjenička je enklitika prethodila glagolskoj, no potkraj srednjeg vijeka već se sreće novi red enklitika koji je konačno prevladao tek u 17. stoljeću. Leksičke razlike među narječjima nisu bile brojne, ali su bile principijelne i duboke. Veliko je značenje tzv. novoštokavskih inovacija do kojih djelomice dolazi već u srednjem vijeku u dijelu hrvatskih govora, a središte im je bilo u Hercegovini, oko rijeke Neretve. I fonološke i morfološke novoštokavske inovacije povećavaju postotak vokala u jeziku.

(prof. dr. sc. Josip Lisac)

Nakon doseljenja Hrvata 626. godine na prostore današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine, Hrvati u Jadranskom primorju nailaze na ostatke romaniziranih starosjedioca koji se kao manjina postupno utapaju u hrvatskoj većini te utječu na staroslavenski jezik kojim su govorili Hrvati, čime se kao prvi zaseban hrvatski govor iz staroslavenskoga diferencira Čakavsko narječje hrvatskog jezika koje ubrzo nakon nastanka ulazi u staroslavenski jezik i tako nastaje prvi književni jezik Hrvata pod imenom hrvatska redakcija staroslavenskog jezika. Kako se čakavsko narječje prvotno formiralo među Hrvatima u Jadranskom primorju, od Istre do Dubrovnika nastali su različiti oblici ovoga narječja koje se može podijeliti u 6 dijalekata. Iz primorskih krajeva čakavština je znatno utjecala i na Hrvate u unutrašnjosti Dinarskoga gorja, a ponegdje se je i direktno širilo u unutrašnjost. Najznačajnije širenje čakavštine iz priobalja u unutrašnjost ostvarili su hrvatski velikaši Frankopani koji su sa svojih matičnih prostora na otoku Krku preseljavali kmetove na mnogobrojne posjede koje su stekli u unutrašnjosti čime su direktno pridonosili širenju čakavštine, osobito je to izraženo na prostorima koncentracije njihovih posjeda po jugozapadnim i središnjim dijelovima srednjovjekovne Hrvatske. Kako su Turci sa osvojenih prostora srednjovjekovne Bosne i Huma postupno okupirali unutrašnjost Hrvatske čakavci su sa rubnih ugroženih posjeda uglavnom izbjegli prema sigurnijim prostorima u Gradišću (Austrija), te prema Istri, priobalju i otocima koji su se večinom bili našli pod Mletačkom vlašću. Mletačka vlast pokušavala je izvesti neuspješnu talijanizaciju Hrvata što je također utjecalo na konačno oblikovanje čakavštine.

Nešto kasnije od nastanka čakavštine u zapadnom dijelu Panonske nizine dolazi do ubrzane diferencijacije govora Panonskih Slavena iz staroslavenskog jezika koja zahvaća i Hrvate Posavske Hrvatske čime nastaje Kajkavsko narječje hrvatskog jezika koje svojim inovacijama također utjeće na već formiranu hrvatsku redakciju staroslavenskoga jezika. Krajevi u kojima se formiralo kajkavsko narječje nalazili su se prvotno na sjeverozapadu hrvatskih zemalja koji je obuhvačao prostor Posavske Hrvatske. Udaljavanje od drugih hrvatskih narječja zbilo se je u vrijeme kada su Turci osvojili dijelove kajkavskog govornog prostora u sjeverozapadnoj i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Pounju i sjevernom Kordunu, tada se je kajkavsko narječje našlo odvojeno od drugih srodnih hrvatskih narječja (čakavskoga i zapadnoštokavskoga), te je u daljnjem razvoju razmjenjivalo utjecaje sa srodnim Slovencima koji su također živjeli pod vlašču Habsburgovca, a pokušaji germanizacije i kasnije mađarizacije tijekom stoljeća pridonjeli su konačnom uobličavanju kajkavštine.

Naposljetku pod utjecajem hrvatskog kajkavskog narječja i osobito hrvatskog čakavskog narječja na Hrvate u unutrašnjosti do tada relativno pošteđene jačega izvanjskog utjecaja na staroslavenski jezik dolazi do postupne diferencijacije Dinarskih Hrvata pri čemu nastaje Zapadnoštokavsko narječje hrvatskoga jezika. Jedno od najgorih razdoblja za hrvatski narod je period kada dolazi i do međusobnog udaljavanja hrvatskih narječja, to je doba turskog imperijalnog širenja i okupacije većega dijela srednjovijekovnih Hrvatskih zemalja pri čemu se je čitav hrvatski zapadnoštokavski prostor našao na zaposjednutome području. Turci su na etnički očišćene rubne dijelove hrvatskog kajkavskog i čakavskog narječja te unutar hrvatskog zapadnoštokavskog prostora naseljavali nehrvatsko pučanstvo istočnoštokavskog narječja koje im je pomagalo pri okupaciji sudjelujući u takozvanim “martološkim” postrojbama i kasnije zadržavanju vlasti nad zaposjednutim hrvatskim zemljama. Pod višestoljetnom vlašću Turaka te međusobnim suživotom i utjecajem između hrvatskog zapadnoštokavskog narječja i nehrvatskog istočnoštokavskog narječja dolazi do postupnog ujednačavanja ova dva narječja u jedan veliki kompleksan dijasustav ili dijasistem, prilikom čega se hrvatsko zapadnoštokavsko narječje dijelomice udaljava od srodnog čakavskog i kajkavskog narječja a istočnoštokavsko od srodnog torlačkog narječja te nastaje Štokavsko narječje hrvatskoga jezika. I danas se unutar kompleksnoga štokavskoga narječnog dijasustava bez poteškoća prepoznaju hrvatski dijalekti i govori koji sadrže mnogobrojna isključivo Hrvatska i zapadnoštokavska svojstva koja imaju još samo čakavsko i kajkavsko narječje ali ne i drugi istočnoštokavski dijalekti.

Genetska klasifikacija hrvatskoga jezika

  • Hrvatski jezik ima tri narječja, mada je standardiziran na jednome od njih, nadogradnja mu je tronarječna, to jest sva tri narječja sudjeluju u nadogradnji njegove standardne osnove, narječja hrvatskoga jezika su;
    • Čakavsko narječje hrvatskoga jezika rabi upitnu zamjenicu “Ča”, ponegdje “Ća” i rijeđe “Ca” , a sastoji se od sljedečih dijalekata;
      • Gornjomiranski dijalekt ili Buzetski (Čakavizirani kajkavski govor, (ei) specifičnog ekavskog jata)
      • Sjevernočakavski dijalekt (Čakavski govor (ei) specifičnog ekavskog jata)
      • Srednjočakavski dijalekt (Čakavski govor sa svojstvima kajkavštine, mješovitog (i-e) ikavsko-ekavskog jata)
      • Zapadnoistarski dijalekt (Čakavski govor sa ščakavskim osobinama, (i) ikavskog jata)
      • Južnočakavski dijalekt (Čakavski govor, (i) ikavskog jata)
      • Lastovski dijalekt (Čakavski govor (je/ije) jekavsko-ijekavskog jata)
    • Kajkavsko narječje hrvatskoga jezika rabi upitnu zamjenicu “Kaj” i ponegdje “Kej”, sastoji se od sljedečih dijalekata;
      • Zagorsko-međimurski dijalekt (Kajkavski govor mješovitog (ije,ei) ijekavskog i specifičnog ekavskog jata)
      • Križevačko-podravski dijalekt (Kajkavski govor pretežno (ei) specifičnog ekavskog jata)
      • Turopoljsko-posavski dijalekt (Kajkavski govor pretežno (ei) specifičnog ekavskog jata)
      • Donjosutlanski dijalekt (Kajkavizirani čakavsi govor, pretežno (iie) ijekavskog jata)
      • Prigorski dijalekt (Kajkavizirani čakavsi govor, mješovitog (eii) ekavsko-ikavskog jata)
      • Goranski dijalekt (Kajkavizirani čakavsi govor, pretežno (ii) ikavskog jata)
    • Štokavsko narječje hrvatskoga jezika rabi upitnu zamjenicu “Što” i rjeđe “Šća”,a dijalekti i govori kojima se služe Hrvati ovoga narječja su;
      • Slavonski dijalekt (Staroštokavski arhaični ščakavski govor mješovitog (i, e, ije) ikavsko-ekavskog i polujekavskog jata, prevladava ikavski, posjeduje i neke osobine kajkavskih i čakavskih govora)
      • Istočnobosanski dijalekt (Staroštokavski ščakavski dijalekt srodan prvobitnoj čakavštini, pretežno (ije) ijekavskog jata uz sporadično ikavske i ekavske oblike)
      • Zapadnoštokavski dijalekt ili Dalmatinsko-bosanski (Novoštokavski govor (i) ikavskog jata, proizlazi iz slavonskog arhaičnog ščakavskog dijalekta te posjeduje znatna čakavska obilježja, vrlo je blizak sa južnočakavskim govorima)
      • Istočnohercegovački dijalekt (Novoštokavski govor (ije) ijekavskog jata, Hrvati govore zapadnom verzijom ovoga dijalekta nekada klasificiranog kao Dubrovački dijalekt koja proizlazi iz staroštokavskog Istočnobosanskog ščakavsko-ijekavskog dijalekta te posjeduje znatne čakavske i ikavske osobine, dok je druga istočna varijanta ovoga dijalekta nehrvatska i proizlazi iz staroštokavskog istočnog Zetskog ijekavskog dijalekta.

Čakavsko narječje

Rasprostanjenost

Rasprostranjenost čakavskog narječja hrvatskog jezika krajem 20. Stoljeća

Rasprostranjenost

Rasprostranjenost čakavskog narječja, kajkavskog narječja i zapadnoštokavskog narječja u današnjoj Hrvatskoj i BiH prije velikih migracija.

Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga državnog prostora. Smatra se da je prije stoljeća, uoči 1. svj. rata čakavskim narječjem govorilo oko 23% Hrvata, a danas oko 12%.

Prema dominantnom mišljenju određenoga kruga jezikoslovaca u vrijeme turskoga nadiranja došlo je do pomicanja dijalekata prema zapadu te su na prostor čakavštine izbjegli štokavci na većemu dijelu dalmatinskog zaleđa i manjeg dijela priobalja, kao i dijelova Like, turske Hrvatske, Krbave, Korduna i Gorskog kotara, tako da se danas uglavnom prostire uz Jadransko more (od Istre do Pelješca, Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica), s nekoliko prekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadnoj polovici čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Prema manjinskom mišljenju čakavština se razvila iz staroslavenskoga jezika Hrvata u primorskim oazama miješanjem Hrvata sa ostatcima romaniziranih starosjedilaca koji su utjecali na jezik Hrvata što je uzrokovalo nastanak čakavskog oblika hrvatskoga jezika koji je razvio prvotnu posebnu jezičnu kulturu u Hrvata. Pristaše ovoga mišljenja potkrepljuju i činjenicu da čakavštine nema u unutrašnjosti osim na posjedima krčkih knezova iz primorja, a gradišćanski Hrvati upravo su izbjegli pred turcima sa frankopanskih posjeda u današnjoj zapadnoj bosni i Krbavi.

Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima najviše u Austriji, manje u Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori). Mađarski čakavci su uglavnom grupirani u Gradišću, no postoje sela u mađarskom dijelu Baranje, sjeverno od gorja Mečeka, u kojima mjesni Hrvati govore čakavicom. Ta sela su ujedno i najistočnija mjesta gdje se govori čakavicom, a najistočnije je selo Hajmaš. Ti Hrvati su podrijetlom iz otočačkog i ogulinskog kraja. Pored Hajmaša, čakavskim narječjem Hrvati govore i u Bikali i Magoču.

I zajednica moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima.

Također još ima malo čakavaca na jugu Crne Gore, npr. lučica Bigova (Trašte), uz neke tragove čakavštine i u drugim crnogorskim govorima (najnovija istraživanja crnogorskih lingvista). Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govore hrvatski iseljenici u Americi, najviše u udrugama hrvatskih ribara oko gradova New Orleans, Vancouver, San Pedro u Kaliforniji, itd.

U jednome dijelu čakavskoga područja umjesto ča govori se ca: najviše na otocima Visu, sjeverozapadni dio Brača (Milna), u gradu Hvaru s okolnim selima, pa na više kvarnerskih otoka (Susak, Lošinj, grad Cres i Beli, Baška, Rab, grad Pag itd.), a na kopnu najviše istočna Istra (Labin i Rabac s dvadesetak okolnih sela, Bakar, Trogir i donedavno u 20. stoljeću još Senj, Omiš, itd. To je takozvani cakavizam ili u domaćem govoru bodulska cakavica.

U okolici Buzeta se umjesto ča upotrebljava kaj.

Božidar Finka i Milan Moguš su po sljedećih osam kriterija odlučivali o pripadnosti govora čakavštini:

  1. zamjenice ča i zač;
  2. stara akcentuacija (sustav tri naglaska, čuvanje praslavenskog mjesta naglaska);
  3. refleks tzv. jata (ě) (ikavski, ikavsko-ekavski);
  4. čakavsko t’;
  5. prijelaz starohrv. ę > a iza j, č i ž;
  6. prijelaz starohrv. d’ > j;
  7. kondicional bin-biš-bimo, bite;
  8. izostanak afrikate .
  • Ponekad je za neki govor teško reći pripada li čakavskom narječju, štokavskom narječju ili kajkavskom narječju, zbog isprepletenosti osobina većine hrvatskih dijalekata, tako je na primjer južnočakavski dijalekt bliskiji sa zapadnoštokavskim dijalektom (bosansko-dalmatinskim) negoli su ova dva dijalekta sa drugim čakavskim odnosno drugim štokavskim dijalektima. S druge strane srednjočakavski dijalekt ima veliki dio kajkavskih svojstava, osobito na prostranstvu od Ozlja do Ogulina, tako da je teško reći radi li se o kajkavskim ili čakavskim govorima, dok čakavski govori Like i Gacke imaju više štokavskih svojstava.

Razvoj

Čakavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, štokavsko narječje i slovenski dijalekti, opisane u zapadni južni slavenski jezici.

Narječje se ukupno malo promijenilo od polaznog stanja, zbog čega se smatra arhaičnim. Na primjer, u velikom broju govora su očuvani stari naglasci:

  • kratki ȁ (“akut”) npr. ȍko, nevȅsta, ōtȁc;
  • dugi silazni â (“cirkumfleks”) npr. ûši, gōstiôna, žlēbâc;
  • dugi nesilazni ã (“neoakut”) npr. žẽnska, pozãbjēn, papãr.

Kao što se vidi, svaki naglasak može biti na bilo kojem mjestu u riječi, a samoglasnik prije i poslije može biti dug. U mnogim dijalektima čakavskog je ovo stanje donekle promijenjeno; po naglasnome sustavu razlikuju se sljedeće skupine čakavskih govora:

  1. s “klasičnim” čakavskim sustavom s tri naglaska
  2. s dvonaglasnim sustavom (dva duga naglaska su svedena na jedan)
  3. s četveronaglasnim sustavom nalik štokavskom
  4. s četveronaglasnim štokavskim sustavom
  5. u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Suglasnici

Stari glas t’ je očuvan, i dalje se u većini čakavskih dijalekata izgovara vrlo mekano; d’ je prešao u j: meja prema štok. međa. To se odnosi i na skupine št’ i žd’ (čak. gušćer, možjani)

Samoglasnici

Stari ə (i u skupovima əl, ər) često nije nestajao u tzv. “slabom položaju”, nego je od njega nastajalo a, a negdje i e: manon prema štok. mnom; slično kao u kajkavskom (menom).

Nazalno ę je postalo e, ali u nekim situacijama (ispred j, ž, č) je prešlo u a. Od glasa ě (“jat“) nastalo je i, e, ili je u različitim dijalektima čakavskog.

Adrijatizmi

Mnogi govori uz obalu dijele zajedničke promjene, koje se zovu zajednički adrijatizmi, kao što su:

  • prijelaz m na kraju riječi u n: sedan, jesan;
  • gubitak lj i prijelaz u j: jubav, poje;
  • u jednom dijelu govora, izjednačivanje s i š, z i ž, rjeđe c i č (“cakavizam”);
  • pojednostavljivanje čk u šk (maška) i slično.

Osobine

Glasovi

Glavnina dijalekata čakavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem čakavskog, u IPA (međunarodna fonetska abeceda) zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, ljevi predstavlja bezvučni, a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ► labijalni koronalni dorsalni
▼ Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m      n      nj
plozivi p   b t   d ć * k   g
frikativi f s   z š   ž h
afrikate c č *
aproksimanti      v    j
vibranti    r
lateralni aproks.    l

* Glas ć se izgovara dosta umekšano, upravo kao ť (palatalizirano t, približno kao tj), a č je izgovorom je između č i ć u štokavskom.

Gramatika

Karakterističan je oblik glagola biti koji se pojavljuje u tvorbi kondicionala: bin-biš-bi-bimo-bite-bi. Pojavljuje se nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu).

U promjeni po padežima očuvani su tzv. stari nastavci u množini (npr. dat. ženan, lok. va kućah, ins. z ženami) koji se razlikuju po dijalektima. Imperfekt je uglavnom nestao, a često i aorist.

Rječnik

U čakavskom se narječju pojavljuje velik broj arhaičnih riječi, naročito na sjeveru (leh “samo”); prisutan je i velik broj romanizama (npr. škur “taman”). Neke karakteristične riječi su ča “što”, “jer”, zač, “zašto” itd.

Dijalekti

Čakavski dijalekti u Istri, prema podjeli D. Brozovića

  • sjevernočakavski
  • buzetski ili gornjomiranski
  • srednječakavski
  • južnočakavski
  • jugozapadni istarski

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim posebnim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Hvar, Brač, Susak, Vrgada, Bakar, Trsat, Baška i drugi. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Crikvenica, Rab, Zlarin, Senj, Novi Vinodolski, Duga Resa, Karlovac i drugi), a najveći su (s preko 25.000 riječi) za Varoš u Splitu, Gacko polje i Baška na Krku. Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Faust Vrančić – Dictionarium quinque nobilissimarum Europae Linguarum

                                                                                                    

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, Dalibor Brozović je podijelio čakavsko narječje na šest dijalekata:

naziv odraz jata rasprostranjenost
buzetski ili gornjomiranski zatvoreno e () sjeverna Istra oko Buzeta
jugozapadni istarski ikavski zapadna Istra
sjevernočakavski ekavski sjeveroistočna Istra, Kastavština, okolica Rijeke, Cres
srednječakavski ikavsko-ekavski Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa, područje od Muna u sjevernoj Istri do Obrova u Sloveniji, dio središnje Istre
južnočakavski ikavski Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, okolica Splita i Zadra, sjeverozapadna Istra
lastovski jekavski Lastovo, Janjina na Pelješcu, Bigova na jugu Crne Gore

Willem Vermeer je podijelio čakavski na osnovi naglasaka na tri skupine:

  1. sjeverozapadni čakavski (odgovara sjevernočakavskom, buzetskom i dijelu srednječakavskog)
  2. središnji čakavski (obuhvaća najveći dio Brozovićevog srednječakavskog)
  3. jugoistočni čakavski (odgovara južnočakavskom, jugozapadnom istarskom i lastovskom)

Neki znanstvenici smatraju da je jugozapadni istarski miješani čakavsko-štokavski dijalekt ili da pripada štokavskom.

Buzetski

Ovaj dijalekt se prostire u sjevernom dijelu Istre. Osnovne odlike koje ga razdvajaju od ostatka čakavskih dijalekata su u razvoju suglasnika:

  • ě > (zatvoreno e);
  • e, ę > otv. e; (kao u kajkavskom);
  • u > ü;
  • slogotvorno l > u;
  • ǫ > a.

Dijalekt predstavlja prijelaz prema slovenskim i kajkavskim dijalektima. Neki ga smatraju dijelom kajkavskog, a u prošlosti ga je npr. Fran Ramovš smatrao rubnim slovenskim dijalektom.

Jugozapadni istarski

Prostire se u zapadnom dijelu Istre južno od Mirne, dijalekt je nasao od naseljenika iz Dalmacije, koji su govorili južnočakavskim ili prijelaznim štokavsko-čakavskim govorom.

Sjevernočakavski

Govori se u istočnoj Istri, okolici Žminja i Pazina, u Primorju do Bakra, na Cresu i sjevernom Lošinju. Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > e.

Srednječakavski

U ovom dijalektu jat je postao u e ili i, po sljedećim pravilima (tzv. pravila Meyera i Jakubinskoga):

  • ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e (leto, koleno, mera)
  • u svim drugim slučajevima, prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).

Južnočakavski

Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > i; s tim se naslanja na susjedne štokavske dijalekte.

Lastovski

Ovaj dijalekt je prijelaz prema štokavskim (i)jekavskim dijalektima.

Književnost

Bašćanska ploča 1100.

Početci hrvatske pismenosti već od 11. stoljeća vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrinićev zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Džore Držić i drugi). Osim danas u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća uglavnom zamire. U 20. stoljeće razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević – Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić i drugi). Najopsežnija jezikoslovna djela o čakavštini su: trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 – 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima, te nedavna voluminozna monografija (1. knjiga: 1224 str., 2. knj. u tisku) koju je razradio Mitjel Yoshamya (2005) o govorima Baške, Raba i Vinodola sa čakavsko-englesko-štokavsko-kajkavsko-čakavskim rječnikom i arhajskim ranočakavskim tekstovima iz epskog ciklusa “Veyske Povede”.

Kajkavsko narječje

Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i štokavsko.

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj.

Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb i Prigorje, Međimurje, Podravina, Hrvatsko Zagorje, Žumberak, Turopolje, Moslavina, Pokuplje i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima najviše u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini), te manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj gdje već izumire, a kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.

Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje bilježi veći postotak smanjenja govornika. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica i Velika Gorica te još desetak manjih kajkavskih gradića (Krapina, Križevci, Čazma, Popovača, Kutina, Samobor, Ozalj, Delnice itd.).

Obzirom na izgovor jata, ne mogu se razlučiti glavne kajkavske inačice:

  • većina, tj. 3/5 izgovaraju ei ili iekavski, kajkavci pa jat izgovaraju kao ei ili sličnim prijelaznim vokalima;
  • oko 1/4 imaju poseban izgovor kao dvoglas /ie/, a tih je najviše u arhaičnoj kajkavici Hrvatskog Zagorja
  • neki stručnjaci za treću inačicu uzimaju ikavske kajkavce koji jat izgovaraju kao /ii/, ili su poluikavci pa ga dijelom izgovaraju kao /ii/ ili /iei/. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u sjevernoj Istri, Fužine, Lokve, uz rijeku Dobru, Ozalj, dio Žumberka, zapadno Turopolje (Horvati i Zdenčina), donja Sutla iznad Zaprešića (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje i Bela Krajina (tzv. ikavska slovenščina), središnje Gradišće u Austriji, te u Slovačkoj (izbjegli od Kostajnice), itd. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemićke elite, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda. Međutim, drugi drže da su mnogi od tih govora nastali na čakavskoj osnovi.

Osobine

Glasovi

Glavnina dijalekata kajkavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem hrvatskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni, a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ► labijalni koronalni dorsalni
▼ Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m      n      (nj)
plozivi p   b t   d k   g
frikativi f   v s   z š   ž h
afrikate c  č
aproksimanti      j
vibranti    r
lateralni aproks.    l      (lj)

Gramatika

Prozodija

Prozodija podrazumijeva melodiju te brzinu izgovora kao i naglašavanje riječi. Dosad su u kajkavskom narječju pronađena 22 različita tipa prozodijskih sustava, a za pretpostaviti je da ih ima još.

Suglasnici:

- govornici kajkavskog narječja imaju poteškoće u razlikovanju glasova č i ć – početno v je otpalo pred l (vlasi → lasi) – krajnji zvučni suglasnici su obezvučeni (mraz → mras; grob → grop) – u goranskom je dijalektu završno m prešlo u n (mislim → mislin )

Morfologija

- vokativ se ne koristi u pravilnom obliku – imenice ženskog i srednjeg roda u genitivu množine imaju nulti nastavak (krave → kraf; sela → sel) – kod imenica muškog roda pojavljuju se nastavci –of i –ef (dečkof, ocef) – kod imenica muškog roda u množini i kod imenica ženskog roda u jednini nema alternacije glasova k, g, h (vuk → vuki, vrag → vragi; noga → nogi) – nastavak u komparativu je š (lijep → lepši).

Glagoli

- od glagolskih se vremena uz prezent koriste perfekt i pluskvamperfekt

           (nosil je, bil je nosil) te futur II. (nosil bum)

- nastavak u trećem licu množine prezenta je –jo ili –ju , a ponekad se koristi i nastavak –du (kopaju, kopajo, kopadu) – u kondicionalu I. i II. se za sva lica koristi pomoćni oblik bi (kopal bi, bil bi kopal) – jednako se koriste enklitike i proklitike (ga poznaš, poznaš ga) – buduće vrijeme se tvori od prezenta svršenog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (došel bum) – za glagole kretanja se koristi supin (idem spat).

Dijalekti

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta:

  1. istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ postaje /ž/
  2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
  3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.

Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. -1988.) podijelio u šest dijalekata:

  1. zagorsko-međimurski
  2. turopoljsko-posavski
  3. križevačko-podravski
  4. prigorski
  5. donjosutlanski
  6. goranski

S obzirom na kajkavski cirkumfleks te na temelju razvoja vokalizma, podjelu kajkavskih dijalekata na subdijalekte dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje od šest dijalekata petnaest subdijalekata:

  1. plješivičkoprigorski
  2. samoborski
  3. gornjosutlanski
  4. bednjansko-zagorski
  5. varaždinsko-ludbreški
  6. međimurski
  7. podravski
  8. sjevernomoslavački
  9. glogovničko-bilogorski
  10. gornjolonjski
  11. donjolonjski
  12. turopoljski
  13. vukomeričko-pokupski
  14. donjosutlanski
  15. goranski

Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Kajkavsko se narječje nekad prostiralo mnogo istočnije, prema nekim dokazima obuhvačalo je prostor od Drave preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujuči ozemlje srednjovjekovne Zagrebačke biskupije s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni mješalo sa elementima čakavštine prema jugu i štokavštine prema istoku. Uslijed seoba nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska kajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje elementi istočnokajkavskih narječja u Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj (Karašova-Karaševo (podrijetlo iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom). Tako je i sa govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina (koja je izučavao Ivan Brabec), srodnih u jednoj mjeri turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dijalektu kajkavskoga narječja, od kojih se po drugim osobinama dosta razlikuju. Stoga se su njihovi govori klasificirani kao istočnokajkavski dijalekt.

Kajkavska književnost

 

Danicza zagrebechka 1848. godine, kajkavski kalendar.

Od polovice 16. stoljeća do preporoda, na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po mađarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:

  • pravna (Ivanuš Pergošić: Decretum, Nedelišće, 1574), kroničarska (Antun Vramec)
  • vjerska (Nikola Krajačević, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Juraj Mulih)
  • pjesnička (Ana Katarina Frankopan-Zrinska) i dramska (Tituš Brezovački).

Prvu kajkavsku gramatiku (na njemačkome) napisao je Ignacij Szent-Mártony (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche, Varaždin, 1783.), a na njemačkom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795), Josipa Matijevića (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovića (Grammatik der Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa Đurkovečkog dvojezična (Jezičnica horvatzko-slavinzka – Kroatisch-slavische Sprachlehre, Pešta, 1837.). Kristijanović je pokušao i Bibliju prevesti na kajkavsko narječje.

Najvažniji su stariji rječnici kajkavskoga Dictionar ili reči slovenske Jurja Habdelića (Graz, 1670.), Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen postumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.).

Među književnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović. U 20. stoljeću iznimno je bogata kajkavska dijalektalna književnost (Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Vjekoslav Balog i drugi).

Starija rječnička baština kajkavske književnosti obrađuje se u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (8. svezak objavljen je 1999). Osim objave desetak manjih kajkavskih rječnika za lokalne seoske govore u 20. stoljeću, u najnovije doba je razrađeno nekoliko većih kajkavskih rječnika s preko 30.000 riječi iz gradske kajkavštine Varaždina, Zagreba i Petrinje. Nedavno pa je Vid Balog preveo Novi zavjet na kajkavski.

Štokavsko narječje

Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i kajkavsko. Štokavsko je narječje također temelj standardnima jezicima Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Smatra se da je hrvatsko Štokavsko narječje oko 57% od govornog jezika Hrvata.

Povijesni prikaz

Prvo je razdoblje, koje traje do kraja 12. stoljeća, doba sporih jezičnih promjena, poglavito na glasoslovnome planu. Zbog nevelikoga broja tekstova (povelja Kulina bana, Mihanovićevi fragmenti) stanje se uglavnom rekonstruira metodama povijesno-poredbenoga jezikoslovlja.

Prostiranje štokavštine u predmigracijsko doba

Po hrvatskomu jezikoslovcu Josipu Liscu, štokavsko je područje bilo podijeljeno na zapadnu i istočnu štokavštinu.

Zapadna i istočna štokavština

Povijesni štokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH

Zapadna štokavština graničila je prije velikih seoba (uglavnom 16. i 17. stoljeće) s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Madžarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Otoci su bili čakavski, obala zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i otoci pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.

Granica između dviju štokavština najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati vjerojatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije.

Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu. (Josip Lisac: Štokavski dijalekt, 2003. U navedenomu je tekstu izostavljeno protuslovlje koje vjerojatno ni sam auktor nije zamijetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)

U drugom pak periodu, 13.-14. stoljeće, dolazi do većega broja promjena glasova i oblika, što u konačnici ima za posljedak redukciju broja glasova iz fonemskoga inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. stoljeću, svjedokom je miješanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka zasebnih oblika zapadne i istočne štokavštine i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s nenovoštokavskima.

Podjela štokavskog narječja

Štokavsko se narječje klasificira prema dvama načelima: radi li se o novoštokavskom ili nenovoštokavskom (katkad nazvanom staroštokavskom) dijalektu, te o refleksu praslavenskoga fonema jat, što se često u latinici bilježi kao ě.

Nenovoštokavski

Slavonski

Slavonskim dijalektom se govori u dijelovima Slavonije. Miješanoga refleksa jata, ikavsko/ekavsko/jekavski, u slavonskome dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Izvorni govornici su uglavnom Hrvati.

Istočnobosanski

Istočnobosanski ili šćakavsko-jekavski je stari bosanski dijalekt kojim se govori na širem području koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, dio Posavine i govori u poriječju Fojnice, te u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Madžarskoj. Uglavnom je jekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Karakteristika im je izgovorna skupina –šća mjesto –šta u novoštokavštini (kliješća/kliješta). Izvorni govornici su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, te manji dio Srba na području planine Ozren.

Kosovsko-resavski

Staroštokavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dijela sjevernoga Kosova i sjeveroistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u morfologiji, napose u sklonidbi. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi.

Zetsko-sandžački

Staroštokavski jekavski ili zetsko-sandžački govori se u istočnom dijelu Crne Gore i jugozapadnom dijelu Srbije, povijesnoj Raškoj koja je za doba turske vladavine dobila ime Sandžak. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), katkad uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornicu su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi.

Novoštokavski

Bosansko-dalmatinski ili novoštokavski ikavski

Ovaj se dijalekt još naziva zapadnim. Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatskoj, Srbiji (Vojvodina) te kod nekih hrv. manjina u Mađarskoj te u Italiji. U BiH se govori u zap. Hercegovini, jednom dijelu južne Bosne, sve do područja Jajca i područja sjeverno od Travnika i Zenice, zatim zapadno i sjeverozapadno od Livna, oko Dervente i Bihaća te u mnoštvu manjih enklavica. U Hrvatskoj se govori ponajviše na jugu. Od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovića. Ponegdje se tim dijalektom govori i u priobalju, kao što je Split i okolica, Makarsko primorje, podvelebitska sela, zap. i jugozapadna Lika, predjeli prema Kordunu, u Gorskom kotaru (Lič i okolica, Mrkopalj, Sunger), u Slavoniji Vuka, Široko Polje, Punitovci i Dragotin. U Vojvodini se govori na sjeveru i sjeverozapadu Bačke – gradovi Subotica i Sombor s okolicom. Ova cjelina se nastavlja u Mađarsku, u mađarski dio Bačke i okolicu Baje. Izdvojene enklave Hrvata u Andzabegu i Erčinu govore zapadnim dijalektom. U Italiji novoštokavskom ikavicom govore moliški Hrvati.

Dubrovački dijalekt

Nekad je ovaj dijalekt bio posebnim, a danas je dijelom ijekavskog novoštokavskog dijalekta (članak Josipa Lisca u “Vijencu” Matice hrvatske).

Hercegovački ili novoštokavsko (i)jekavski

Vojvođansko-šumadijski ili novoštokavski ekavski

Neki srpski jezikoslovci su napravili od ovih dvaju narječja jedno, dok se hrvatski jezikoslovac Miro Kačić tome protivio, smatravši to dvoje zasebnim narječjima.

Političko-povijesna i nacionalna dimenzija sporova o štokavštini

Prijepori o »nacionalnoj pripadnosti« štokavskoga narječja počinju s rođenjem slavistike kao jezikoslovne discipline u početku 19. stoljeća. U prijašnjim se razdobljima autori djela napisanih na nekom štokavskom dijalektu (ili mješavini nekoliko njih) nisu previše obazirali na ime jezika kojim pišu, tako da je prevladavalo knjiško ilirsko ime, imaginacijom vezano za drevni Ilirik, te slovinsko, što bilo je u južnoslavenskim uvjetima neka vrst renesansno-baroknoga panslavizma katoličke provenijencije (Vinko Pribojević, Mavro Orbini). Uz ta su imena za štokavski vernakular bila dominirala nacionalna imena (hrvatsko), područna ili regionalna (dubrovačko, bosansko, bošnjačko, slavonsko, dalmatinsko…). Prijegledi tiskanih knjiga napisanih na štokavskome vernakularu do početka Hrvatskoga narodnoga preporoda (1832.) jasno pokazuju da prevladava ilirsko ili slovinsko ime, uz mjestimično hrvatsko u dubrovačkih renesansnih i baroknih pjesnika. Taj jasni oris situacije prekida srpski jezični i uljudbeni reformator Vuk Karadžić u prvoj trećini 19. stoljeća, pokušavši protegnuti isključivo srpsko narodnosno ime za sav do onda napisani korpus na štokavskome vernakularu, kako na polju umjetničke književnosti, tako i leksikografije i gramatikologije te, posebice, narodnih umotvora što ih je skupljao (v. srpsko-hrvatski jezik; bosanski jezik). Na to je bio potaknut pansrpskim tvrdnjama što bijahu u temeljima rane slavistike (v. srpskohrvatski jezik (povijest)), a i vlastitom nacionalno-političkom ideologijom koja se oblikovala upravo u takvom ozračju. Bit je svih sporenja oko pitanja: »što je po nacionalnoj pripadnosti izvorni govornik nekog od dijalekta iz spektra govora u južnoslavenskome kontinuumu?«, što ga ovo, po mišljenju kabinetskih filologa, ali i književne inteligencije, ima i treba imati u nacionalnom samoodređenju Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka-Muslimana, Crnogoraca i Bugara. Ne shvaćajući da je štokavsko narječje po svojoj naravi višenarodno, tj. da izvorni govornici toga narječja i njegovih dijalekata pripadaju raznim etnosima (poput govornika Plattdeutscha), većim je dijelom 19. stoljeća buktila snažna polemika u kojoj su sudjelovali Vuk Karadžić, Pavel Šafaržik, Bogoslav Šulek, Ante Starčević, Josef Dobrovsky, Đuro Daničić, Vatroslav Jagić, a koja se u nekim vidovima protegnula i u 21. stoljeće, poglavito u stavovima ekstremističkih srpskih lingvista koji niječu identitet i postojanje hrvatskog i bošnjačkoga jezika. Također, nazivi za štokavsko narječje i njegove dijalekte su se mijenjali tijekom vremena: često su nazivi »ilirski jezik« (iako je to ime označavalo i kajkavsko i čakavsko narječje, a nekada i slovenski jezik), zatim »bosanski jezik« (u nekoliko slučajeva baroknoga i klasicističkoga Dubrovnika, te Slavonije u 18. stoljeću), a u 19. stoljeću najčešće štokavsko narječje. Razvrstano po refleksima jata, ikavsko-štokavski je nazivan zapadni dijalekt, jekavsko-štokavski južnim, a ekavsko-štokavski istočnim. Jekavsko štokavski je u 19. stoljeću često zvan i »hercegovačkim«, dok je od sredine 20. stoljeća čest naziv »istočnohercegovački« ili »istočnohercegovačko-krajiški« dijalekt – naziv što ga je uveo utjecajni srpski lingvist Pavle Ivić. Dio modernih hrvatskih lingvista mišljenja je da je to Ivićevo imenovanje bilo poglavito nacionalno-politički motivirano, kao i njegovo nijekanje zasebnosti torlačkoga narječja što ga je uvrstio među nenovoštokavske dijalekte.

Opće značajke štokavskoga narječja

Ime potječe od upitne zamjenice što. Od tri narječja kojima govore Hrvati, ovo je najrasprostranjenije; njegovo se područje znatno proširilo u vrijeme migracija izazvanih osmanskim osvajanjem hrvatskih zemalja (od 15. stoljeća) na štetu čakavskoga i kajkavskog narječja.

Glavne značajke većine štokavskih govora su:

  • zamjenica što
  • prijelaz ǫ u u (put, ruka)
  • prijelaz slogotvornog l u u (vuk, sunce)
  • zamjena poluglasa s a (pas, magla)
  • zamjena l s o (u nekim dijalektima a) na kraju sloga (pisal > pisao, govoril > govorio, govorija)
  • većinom gubljenje h (oću, ajde)
  • naglasak “pomaknut” s posljednjega sloga
  • nenaglašene dužine i drugo.

Glavnina dijalekata štokavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem štokavskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, ljevi predstavlja bezvučni, a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ► labijalni koronalni dorsalni
▼ Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m      n      nj
plozivi p   b t   d k   g
frikativi (f) s   z š   ž (h)
afrikate c  č   ć   đ
aproksimanti      v      j
vibranti    r
lateralni aproks.    l      lj

U dijelu štokavskih govora, otprilike od 16. stoljeća razvile su se značajke zbog koji se ti govori nazivaju novoštokavskima. Glavne su novoštokavske značajke:

  • novo naglašavanje
    • četvoronaglasni sustav
    • na unutarnjim slogovima samo uzlazni naglasci
    • posljednji slog bez naglaska
    • nenaglašena dužina samo iza naglaska
  • umetanje -ov-/-ev- u sklonidbi dijela imenica muškoga roda (krajevi/putovi; takozvana duga množina)
  • izjednačavanje padeža u množini (na primjer dativ množina selima, lokativ (o) selima, instrumental selima).

Hrvatska štokavština

Izvan granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u kojoj su Hrvati autohton živalj i konstitutivan narod) Hrvati štokavci žive u Srbiji (Srijem, Bačka), Crnoj Gori (Boka kotorska), Rumunjskoj (Rekaš, Krašova), Mađarskoj (na lijevoj obali Drave, u Bačkoj, Podunavlju i Bajskom trokutu te nešto na zapadu), a štokavski su u osnovi i govori moliških Hrvata u Italiji.

Hrvatski štokavski govori od početka dijalektoloških proučavanja južnoslavenskih govora uobičajeno su prikazivani u sklopu dijalektalnoga stanja takozvanog središnjega idioma pa su dosadašnje klasifikacije štokavskih govora i njihovi nazivi proistekli iz tih okvira. Po klasifikaciji koja uzima u obzir reflekse nekadašnjega glasa jat, /ě/, naglasne značajke, rasprostranjenost glasovnoga skupa /šć/ i, naravno, područje na kojem se govori, Hrvati štokavci govornici su nekoga od sljedećih četiriju dijalekata:

Štokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH, ekavske srijemske enklave su uključene u slavonski

  1. slavonskog dijalekta (staroštokavski ikavski)
  2. zapadnog (bosansko-zapadnohercegovačko-dalmatinskog, novoštokavski ikavski) dijalekta
  3. istočnohercegovačkog dijalekta (novoštokavski jekavski)
  4. istočnobosanskog dijalekta (staroštokavski, šćakavski jekavski)

Udio Hrvata među govornicima drugih štokavskih govora relativno je malen.

Po refleksu jata /ě/ štokavski se govori dijele na

  1. ikavske (na primjer lip, prititi, uvik)
  2. ekavske (lep, pretiti, uvek)
  3. jekavske (lijep, prijetiti, uvijek)

Hrvati štokavci pretežitim su dijelom:

  • ikavci (u Dalmaciji, Bosni, zapadnoj Hercegovini, u dijelu Like i Slavonije, na Kordunu)
  • jekavci (u jugoistočnoj Hercegovini (Popovo polje, Stolac), u Dubrovniku, Konavlima, Boki te u području od, otprilike, srednje Bosne do Posavine (istočnobosanski dijalekt), sa središtima kao što su Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Olovo, Vareš, Kakanj, Žepče, Zavidovići, Tuzla, te bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama u Hrvatskoj Kostajnici, Virovitici i Pečuhu (Pecs)).
  • Među štokavcima ekavcima udio je Hrvata neznatan (danas već prilično narušena ekavska oaza jugozapadno od Vinkovaca, Srijem, dijelom Bačka).

Štokavsko narječje postalo je jezikom hrvatske književnosti potkraj 15. i početkom 16. stoljeća prvo na hrvatskome jugu gdje će se štokavsko-južnočakavsko dvojstvo (s brojnim međusobnim utjecajima) održati do polovice stoljeća.

Prva su djela pisana štokavskim književnim jezikom nastala u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić, Dominko Zlatarić, Marin Držić) kojemu su se ubrzo pridružile Bosna i Dalmacija (s književnom djelatnošću svojih franjevaca od Matije Divkovića nadalje), a u početku 18. stoljeća i Slavonija (najistaknutiji su autori Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić i Junije Palmotić u Dubrovniku, Andrija Kačić Miošić u južnoj Dalmaciji i Matija Antun Relković u Slavoniji).

Proučavanje hrvatskih štokavskih govora započelo je u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Dosada je objavljen niz rasprava i studija o raznim aspektima štokavštine i o pojedinim štokavskim govorima koje su napisali Pero Budmani, Milan Rešetar (Der štokavische Dialekt, Beč, 1907.), Stjepan Ivšić (Današnji posavski govor, 1913.), Josip Hamm (Štokavština donje Podravine, 1949.), Dalibor Brozović (Govor u dolini rijeke Fojnice, 1957.), Stjepan Sekereš, Mate Šimundić (Govor Imotske krajine i Bekije, 1971.), Božo Finka i Antun Šojat (Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca, 1975.), Josip Baotić, Stjepan Vukušić.

Gramatički opis štokavštine započeo je gramatikom Bartola Kašića (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604.), a nastavljen je do 1836. gramatičarskim radom niza auktora iz svih štokavskih krajeva:

  • iz Slavonije (Blaž Tadijanović, Matija Antun Relković, Marijan Lanosović)
  • iz Dalmacije (Josip Jurin, Ardelio della Bella, Franjo Marija Appendini)
  • iz Bosne (Lovro Šitović Ljubušak).

Štokavski leksik donose praktički svi dopreporodni hrvatski rječnici, neki u manjoj mjeri, a drugi veoma obilno (Kašić, Mikalja, Belostenec, Stulli).

Štokavska dijalektalna književnost afirmira se tek u novije vrijeme u jasnoj oprjeci prema standardnoj štokavštini (pjesništvo Vanje Radauša).

Štokavski dijalekti danas u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH

 

Najstariji spomenici

 

Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomiješani onodobni štokavski vernakular i starockrvenoslavenski jezik. Najveći dio otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji dio na vjerske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Dio lingvista smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189., dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-štokavskoj mješavini. Do osmanske invazije u 15. stoljeću, većina ranoštokavskih tekstova-s različitim udjelom crkvenoslavenskoga potječe iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dijela Bosne i Hercegovine (povijesni Bosna, Hum, Završje, Donji Kraji,..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dijela Crne Gore. Slavonije je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja prije turske invazije. Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podijeliti po suvremenomu nacionalnomu »ključu«: iako je dio neprijeporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. stoljeću, a dio isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački vjerski obrednici iz 14. stoljeća), velik se dio starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika s bosanskom i srpskom državom, veoma često klasificiraju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stupanj i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi ovisi o nizu značajki za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterije. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz Dubrovnika, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. stoljeća, Slavonije i Srijema. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslavenskoga u vjerskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi-izuzmemo li dio korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. stoljeću, na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovici 18. stoljeća. Bošnjačko-muslimanska adžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost na narodnom jeziku, pisana modificiranim arapskim pismom, počinje u 16. stoljeću i traje, promjenjiva intenziteta, do sredine 19. stoljeća.

Povelja Kulina Bana

Literatura

  • M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 – 1983.
  • M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) – rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2007.
  • A. Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
  • Mijo Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
  • Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb 1996.
  • I. Večenaj, Mijo Lončarić: Srednjopodravska kajkavština, rječnik govora Gole. Institut za hrvatski jezik, Zagreb 1997.
  • D. Feletar, G. Ledić, A. Šir: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
  • A. Šojat, V. Barac-Grum, I. Kalinski, M. Lončarić, V. Zečević: Zagrebački kaj, govor grada i prigradskih naselja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.
  • JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
  • Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
  • A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2006). Zabok-Krapina 2006.
  • T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, Varaždin 2002. (2. prošireno izdanje u tisku 2008.)
  • A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković, M. Rac: Purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska (Jen agramerski slovar). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), Zagreb 2008.
  • Josip Lisac: Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke, Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma
  • Sanja Vulić: Odnos dijalekta i standardnoga jezika s posebnim osvrtom na Hrvate u Bačkoj

Izvori:

Elena Petrovska                                                                                                             Broj indeksa: 17272

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: