4. Želimir Ciglar — novinski izresci

Zagreb, 1. srpnja 2011

TEKST ZA ČASOPIS “MOST” DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Anja Šovagović Despot napisala je dosad dvije knjige o svom glumačkom pozivu

Anja Šovagović Despot: „Kad se im kome dati“, Despot, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.  ISBN 978-953-14-0744-1

 

Kad glumac dava, sebe dava

 

„Kad se ima kome dati“ druga je autobiografska knjiga glumice Anje Šovagović Despot. Poslije „Divlje slobode“, također objavljene u Mozaik knjizi 2003. prodane u tri izdanja, posljednja knjiga objavljena 2010., također pod uredničkim vodstvom Zorana Maljkovića, nastavlja dijalog glumice sa svojim kazalištem, svojim pokojnim ocem Fabijanom Šovagovićem, velikanom hrvatskoga glumišta i s modernim teatrom u kojem Anja Šovagović Despot istovremeno sudjeluje, ali ga i propituje.

Kao maturantica klasične gimnazije, sa diplomom glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, kao dijete intelektualaca i kazališnog prvaka u sjeni kojeg je stasala i izrasla u samosvojnu umjetničku osobnost, Anja Šovagović Despot postavlja uistinu „nezgodna“ pitanja. U vremenu koje je ukinulo pisca i postavilo redatelja kao svemoćnog i sveznajućeg gospodara teatra, ona kao glumica, dakle, kao osoba koja je istovremeno i sredstvo i stvaratelj umjetnine, pomnim čitanjem pojedinih komada u kojima glumi razotkriva svoj proces stvaranja uloge.

Jest, Anja Šovagović Despot na glasu je kao svađalačka priroda, ali zapravo ona samo postavlja pitanja svojoj redateljici i svom redatelju trađeći istinu na način na koji djeca postavljaju pitanja svojim roditeljima koji su već uznapredovali u licemjerju.

Kao čedo najboljega gavelijanskoga u hrvatskom kazalištu, Anja Šovagović Despot sebe ponajprije razotkriva kao pomnog i pozornog, „sporog“ čitača. „Closes reading“ je prvi korak kojem ona pristupa svojoj ulozi.

U tom je smislu već prvo poglavlje „Hoću svoju ulogu! Hoću glumit!“ s podnaslovom „Ne dobiva se modernost izvedbe mijenjanjem sadržaja“ dragocjen teatrološki dokument o jednom vremenu i jednoj tipičnoj situaciji u hrvatskom kazalištu na početku 21. stoljeća. Riječ je o postavljanju Čehovljeva „Ivanova“ i o ulozi Ane Petrovne koju je Anja Šovagović Despot odigrala.

„Jedan je rekao da u ‘Ivanovu’ treba izbacit da je Ana Petrovna Židovka jer da je odvratno kad joj Ivanov kaže: Židovko jedna! jer da zakaj bi se zamjerali Židovima koji su preživjeli holokaust jer da je Čehov to pisao prije holokausta.“, piše Anja svoj hod po mukama. Navodi kako je dramaturg izbacio sve didaskalije koje upućuju gdje se i kada radnja događa, redateljica je skraćivanje poželjena naknaditi upotrebom mobitela i „ostalih civilizacijskih tekovina“ (str. 11).

Glumica je duboko svjesna kako sve to ne vodi prema biti ljudskih odnosa koji znalac Čehov opisuje, već naprotiv razara strukturu i poništava značenja ne uspostavljajući novo, poništava kauzalnost i onemogućava glumcu da sagradi ulogu na čvrstim temeljima.

Potresno tako Anja polemizira sa svojim likom i sa svojim redateljima.

„Da. Židovka je žena, pa šta. To je činjenica. E, ali u situaciji u kojoj se u ime ljubavi odrekla sebe same, netko ju zločesto i monstruozno podsjeti da ju je upravo zbog toga, zapravo, prestao voljeti! Zbog toga jer si ništa, a njemu je najedanput važno da si netko. I sad bi trebalo Anu Petrovnu odteretit tog njezinog genetskog određenja i prikazat ju kao, koga? Kao, Hrvaticu? Engleskinju? Kineskinju? Indijku? Ništa? Kaj da onda glumim ako nije Židovka? Ruskinju, čistokrvnu, pravoslavnu. Gle, halo, onda nemam ulogu! Onda gdje je problem? Onda nema ni njezinog odricanja od vjere, onda je roditelji i dalje vole, grle i ljube, onda su svi sretni jer su se njih dvoje oženili, onda idu nedjeljom na misu, onda se ona ne razboli, onda ju on voli zauvijek.“ (str. 13)

Dragocjena je ova glumačka oštroumnost. Anja Šovagović Despot pokazuje odliku vrlo čestu u njenom glumačkom naraštaju, a to je istovremeno vrlo dobro poznavanje ljudskih karaktera, međuljudskih odnosa i društvene narudžbe, kao i dramskog pisma. Ona pripada „posljednjim Mohikancima“ koji duboko vjeruju u piščevu veličinu. To kako ona opisuje Čehova, kao liječnika („u svakoj je drami netko bolestan, u svakoj je drami liječnik koji liječi bezuspješno) i kao znalca ljudske biti, može biti pouka ne samo kazališnim praktičarima, nego i teoretičarima, koji navlačeći krute teoretske stege, često previđaju ono što je bitno.

Glumac i predstava si to ne smiju i ne mogu priuštiti. Glumac će sa svojom pogrešno skrojenom ulogom izići pedeset ili stopedeset puta na pozornicu i to je bolno i samoponištavajuće iskustvo.
Anja to zna i zato pokušava već na probama preduhitriti takvo samoukinuće sebe kao osobe, umjetnice i glumice strastveno se boreći za prava likova koje glumi i za njihov prostor i život na sceni.

Posve je drukčiji, pustolovni, primjer njenog svjedočenja o ulozi strastvene Bobočke u predstavi Miroslava Krleže „Povratak Filipa Latinovića“ u Gavelli, u režiji Zlatka Viteza.

„Naravno da je kurva, naravno da je narkomanka, naravno da je neobrazovana, naravno da je površna u svojoj komunikaciji sa svijetom! Naravno da je bludna, bezobzirna i amoralna osoba i ja sam ju upravo zato i zavoljela jer je sve ono što mi danas preziremo, a čemu se potajno divimo pazeći da nas tkogod ne uhvati u rešnoj misli. Svoju sam ulogu demistificirala igrajući je i provjeravajući pred prepunim gledalištem, zahvalna publici zbog koje se više ne bojim Bobočke. Ni sebe same.“ (str. 38),, svjedoči o gotovo psihoterapeutskom postupku suočavanja s ulogom i predstavom Anja Šovagović Despot.

Ne razotkriva ona samo sebe i svoj stvaralački postupak. Ne razotkriva ona samo svoj svijet svakodnevne borbe da se sačuva svoj identitet i integritet, svoje živce, mišiće, srce i mozak suočene s bićem fikcionalnog, ali zato dvostruko stvarnijeg bića lika kojeg treba odigrati i podariti mu dijelove sebe, kojih ponekad nismo niti znali da ih imamo. I potom se kroz život sa tom spoznajom i s tim likom nosimo i kad se spusti zadnji zastor na tu predstavu.

Kao kazališno dijete i dijete kazališta, kao zamalo vrhunska čelistica, Anja Šovagović Despot pokazuje se i u ovoj knjizi kao vrsna spisateljica šokirajući čitatelja onim što najviše priželjkujemo i čega se najviše bojimo – šokirajući istinom.

Bespoštedna je i prema drugima. Pa i prema svom pokojnom ocu. Donosi vrlo dragocjen dokument. Pismo Fabijana Šovagovića o ulozi i predstavi u kojoj je sudjelovao, prema Anjinom mišljenju, pogrešno i suvišno. Fabijan Šovagović donosi svoje motive i svoje dvojbe: U poglavlju „Sve je u tragediji neminovno“ donosi  zapis iz dnevnika svog pokojnog oca o predstavi „Let u mjestu“ Gorana Stefanovskog iz 1983. godine u režiji Petra Večeka: „Sve čekam da glumci preuzmu stvar“, reče sinoć Petar Veček.“ (str. 72)

U poglavlju „Glumčev identitet“ propituje „Uživanje u glumi“: „Gdje ćemo se i kako spojiti ja i moja uloga? Što će nas to povezati, tko će nam dati formulu, kada će se to dogoditi i hoće li uopće?“ (str. 73). Ova knjiga gotovo da je i mala početnica glume. One koji su za nju rođeni, trebala bi privući kazalištu, oni koji imaju druge darove, prokazat će im zbog čega im nije mjesto u kazalištu, jer će to, ustraju li protiv svoje prirode, za njih  umjesto mjesta užitka, postati mjesto boli.

Razotkriva Anja i redatelja i kazališnog čovjeka Zlatka Viteza, gotovo stenogramom njegove lamentacije o tome kako nemamo glumca za ulogu Filipa Latinovića („Sve bum sam i sam bum propal“)…

Preporučujemo i poglavlja „Zašto sam izabrala Magellijev teatar“, ponešto se može saznati i o njenoj ambivalentnoj suradnji s Robertom Ciullijem, dragocjeno je svjedočanstvo o tome kako se i zašto nudi i odbija uloga u „sapunici“.

Jest, „Kad se ima kome dati“ obrana je profesije, glumca i intelektualca u vremenu nesklonu precioznosti kakvu još uvijek njeguje naraštaj Anje Šovagović Despot kao posljednja spona između gavelijanskog naslijeđa i modernističkih i hiperrealističkih multimedijalnih izazova 21. stoljeća.

 

Zagreb, 21. lipnja 2011.

Dolje je tekst koje su odbile objaviti velike hrvatske dnevne novine uoči izvanrednih izbora u Republici Makedoniji 5. lipnja 2011. godine. Umjesto toga objavile su čak dvije kartice o izborima u Portugalu. Istina je da su hrvatski pomorci učili na izmaku srednjeg vijeka Portugalce plovidbi, pa se čak do danas sačuvala naša terminologija u portugalskoj plovidbenoj  tradiciji, ali ipak makedonsko je povrće na hrvatskim tržnicama,  Agrokorovo smrznuto u makedonskim prodavaonicama… Osim toga, u Makedoniji je čak 20 tisuća hrvatskih putovnica, dakle toliko potencijalnih glasača na skorašnjim redovnim hrvatskim izborima. Volim fado, ali “Zajdi, zajdi jasno sonce” Toše Proeskog mi je draže! Autor je čak predvidio rezultat. Naime socijeldemokrati su izgubili s desetak postotaka od VMRO DPMNE.

Makedonija uoči sutrašnjih izvanrednih parlamentarnih izbora

Mi znamo što radimo!

Socijaldemokrati su okupili široku frontu i pokušavaju preuzeti vlast o VMRO DPMNE koji je na vlasti već dvadesetak godina.

Želimir Ciglar sa svojim skopskim prijateljem, sladoledarom i kestenjarom Šerifom

— Pazi što radiš ovdje! Nas je malo, mi smo ti svi u rodu i sve se začas sazna – kazao mi je nasmiješeni makedonski carinik prije dvije godine kad sam sletio na Aerodrom Aleksandra Makedonskog, prihvativši posao lektora hrvatskog jezika i književnosti na najvećem makedonskom sveučilištu  „Sv. Ćirilu i Metodu“ u Skopju. Istina, zračna je luka mala, a glava Aleksandra Makedonskog u predvorju golema, ali već se ubrzano gradi nova, velika zračna luka. Grade je Turci, koji se nadaju dobiti isti posao i u Zagrebu.

Istina, prvorazredne savjete, koji su me spasili od mnogih sijedih vlasi, dao mi je gospodin Dančo Markovski, makedonski veleposlanik u Republici Hrvatskoj.

  1. Nemoj da se žališ, ostavi bolje nego što si zatekao za sobom.
  2. Nemoj da se praviš važan, Makedonci ne vole i strogo kažnjavaju bahatost.
  3. Što prije nauči makeodnski jezik i slušaj makedonski dnevnik jer se tamo govori najbolji, standardni makedonski jezik…

Tako pripremljen i dobro opremljen, vukući sa sobom doslovce stotine hrvatskih knjiga i filmova, što su ih darovali kroatističkoj katedri u Makedoniji moji prijatelji iz Zagreba zaputio sam se put zemlje  s kojom sam nekoć bio u istoj zemlji.

Na prvi je pogled sve slično, na drugi je pogled Makedonija toliko egzotična i neobična zemlja za nas srednjoeuropljane, da bi bilo potrebno nekoliko života da se upozna i da se shvati. Na malome prostoru živi nebrojeno mnogo naroda, na ulici se mogu čuti brojni jezici, miješa se Orijent s Europom na svakom koraku, u svakom tanjuru, u svakoj glazbi.

Prvo što me iznenadilo, prije dvije godine, bio je vozni park. Većinom jugići i lade, ulice su izgledale onako kao u nas početkom devedesetih. No, to se u samo godinu dana promijenilo. Dozvola uvoza rabljenih automobila iz inozemstva omogućila je da sada makedonske ulice nalikuju europskima. Dogodila se i neobična promjena odnosa prema pješacima. Prije mi se činilo da nas automobili ciljaju na pješačkim prijelazima pokušavajući nas pokositi, čak i kad je za njih crveno na semaforu, sada se sve više poštuje pješak i pravo prvenstva.

Skromni socijaldemokratski štand uoči lipanjskih izbora ispred skopske kapelice Majke Tereze.

I taksiji su se iz korijena promijenili. Prije dvije godine bilo je deset tisuća taksista. Mnogi od njih su ujutro bili profesori, umirovljenici, a popodne i noću taksisti koji voze u trošnim automobilima za uistinu skromne svote od desetak kuna, tj 120-ak makedonskih denara.

Sada postoji nekoliko taksi lanaca s novim voznim parkom, cijene su za trećinu veće, ali još uvijek nekoliko puta jeftinije od naših. I autobusni je park obnovljen. Uvezeni su gradski autobusi iz Ukrajine, a postoji i autobus na kat, nalik na one iz Velike Britanije. Jasno, uvezen je iz Kine.

Skopje je veliko gradilište. U strogom središtu grada na svakom se koraku gradi, a na središnjem trgu već je zgotovljen postament od trideset metara na kojem će na propetom konju biti Aleksandar Veliki. Na rubovima trga su spomenici makedonskim pečalbarima te  Goci Delčevu i ostalim, mahom učiteljima, koji su zaslužni za standardizaciju makedonskog jezika i formiranje nacije. Svi oni na konjima, zajedno s Kraljevićem Markom ili Filipom Makedonskim (nisam siguran), putuju prema središtu.

Plakat stranke VMRO DPMNE koja je s deset posto razlike pobijedila na lipanjskim izborima. Na slici je Nikola Gruevski.

Mladež Skopja i opozicija vodila je proteklih godina žučljive rasprave oko uređenja Skopja s vladajućim VMRO – DPMNE koji vlada već 20-ak godina. Lik predsjednika  Republike Nikole Gruevskog može se vidjeti na svakome koraku, uz najave skorašnjega koncerta Bijelog dugmeta i Crvene jabuke 8. lipnja u Skopju.

U nedjelju, 5. lipnja, bit će izvanredni izbori. Socijaldemokrati su najjača opozicijska snaga u Makedoniji i uspjeli su brojnim akcijama iznuditi izvanredne izbore. Njima sklona televizija A1  čak je na trenutak bila pod opsadom, jer je financijska policija ušla u zgradu. Diglo je to na noge sve bliske opoziciji. SDSM je stranka makedonskih  socijaldemokrata koji su oko sebe okupili široku frontu nezadovoljnih. Budući da i Makedonija, kao i sve susjedne zemlje, ima velik problem s nezaposlenošću, opozicija tvrdi da se taj silan novac na gradnju trebao iskoristiti za stvaranje radnih mjesta.

Nedavne ankete pokazuju da će VMRO osvojiti 20 posto glasova, a SDSM 10. No, razgovarajući s običnim ljudima stekao sam dojam da će situacija biti mnogo tjesnija i neizvjesnija. To znači da će pobijediti onaj koji će imati veću sposobnost koaliranja, a svima su najjači potencijalni koalicijski partner albanske stranke.

Danas, poslje kosovske krize, u Makedoniji živi 20-ak posto Albanaca. Dijelom su starosjedioci, a dijelom su pred ratnom opasnošću protjerani s Kosova. Neki danas tamo rade, a žive u Makedoniji. Zbog svoje brojnosti traže kulturnu autonomiju, participiranje u vlasti….

Paradoksalno, svi Albanci govore makedonski, a Makedonci nerado uče albanski. Zahvaljujući tome u gradovima poput Tetova u kojima su Albanci u većini, Makdonci imaju manje šanse za posao. Traži se dvojezičnost.

Velika su državna sveučilišta u krizi, jer se u manjim gradovima osnivaju privatna sveučilišta koja participiraju jednako za novce iz državnog proračuna, kao i državna sveučilišta. Kako imaju skupe školarine, tako i novčano bolje stoje. U Tetovu osim privatnog sveučilišta jedno su osnovali i Amerikanci. Tamo je i najstarija džamija u jugoistočnoj Europi, šarena džamija, zbog neobičnih šara s vanjske i unutarnje strane. Iz 14. je stoljeća.

Makedonija jest, kako Dean Dukovski kaže „Bure baruta“ i nije teško nekome sa strane pripaliti fitilj, ali je s druge strane i zemlja neizmjernih potencijala nauče li se Makedonci i Albanci skladno međusobno živjeti i uvažavati i potom zajednički djelovati prema susjedima.

S lijeve strane Vardara gradi se kazalište mladih i muzej holokausta. Početkom svibnja otvoreno je i kupalište .

Jer, najveća vjerska i nacionalna prava Makedonci imaju u Republici Albaniji. U Donjoj Prespi, prelijepom kraju uz Prespansko jezero, stoljećima žive Makedonci i to u gotovo stopostotnoj zastupljenosti. Bizarna je priča o Enveru Hodži koji je u vlastitoj zemlji sagradio karaulu i preko rampe nije puštao Albance, „da svoju krv ne miješaju s makedonskom“. Makedonci su mogli dublje u Albaniju…

Zato se danas u tom kraju govori arhaični makedonski jezik, bez puno turcizama, čuvaju se stare nošnje, do četvrtog razreda makedonska djeca školuju se na makedonskom jeziku, a na ulicama smo vidjeli na desetke starih makedonskih zastava i nikome to od Albanaca nije smetalo.

U sjevernoalbanskom gradu Korču posjetili smo i katoličku katedralu, koja je u središtu, oko nje mnoštvo mladih, na zgradama i kućama, često spojene, albanske i američke zastave….

Na Kosovu smo, nadomak Prištine, čak vidjeli i umanjenu repliku Kipa slobode.

U Skopju je, pak, Američko veleposlanstvo uistinu velebno. Vjerojatno je to najveći kompleks zgrada na najljepšem i najistaknutijem gradilištu u Skopju i jasno poručuje: „Ovdje smo i ovdje ostajemo!“

U razgovorima svi, i Albanci i Makedonci, tvrde kako žele u NATO i u Europsku uniju. Ankete, pak, pokazuju kako je 75 posto Makedonaca skeptično prema ulasu u Uniju. Glavni je problem Grčka koja traži promjenu imena.

No, i to ima svoju političku i još više ekonomsku pozadinu. Iako je makedonska vlada potpisala ugovor o odricanju od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija prama Grčkoj, Grci i dalje inzistiraju na promjeni imena. Grcima je prihvatljivo ime i Slavenska Makeodnija, i Vardarska Makedonija, i Bivša Jugoslavenska Republika Makeodnija i sve slične kombinacije, ali ime Republika Makedonija ne mogu prihvatiti. Spominjat će vam povijesne razloge, spominjat će vam kako je antička Makedonija bila dijelom u današnjoj Bugarskoj i Grčkoj, a tek trećinom u današnjom Republici Makedoniji, no prava je istina to da su Grci poslije Balkanskih ratova 1913. potpisali ugovor da će za sto godina vratiti egejskim Makedoncima kuće i imanja koje su ovi morali napustiti.

Kad Makeodnija uđe u Europsku uniju, Grci će morat ispoštivati svoj potpis, a paradoksalno jest to da su u tim kućama danas neki drugi Makedonci koji ne smiju javno govorit svojim jezikom, a o školama i manjinskm pravima da se i ne govori. Vraćate li se iz Grčke, teško ćete pronaći putokaze prema Makedoniji. Još uvijek piše YU ako odlazite iz Soluna i to vrlo stidljivo.

U izuzetnom solunskom povijesnom i pretpovijesnom muzeju nalaze se artefakti iz svih razdoblja, od kamenog doba do danas, ali nema niti jednog spomena Ćirila i Metoda, grčkih filozofa čija je majka vjerojatno bila makedonska Slavenka koji su oci slavenske pismenosti, glagoljice i koji su prvi standardizirali jedan slavenski jezika na osnovi dijalekta makedonskih Slavena iz okolice Soluna.

I Grci se žale na Europsku uniju.

— Imali smo četiri šećerane, Europa je inzisitrala da ih sve zatvorimo i da uvozimo jeftiniji šećer – iz Hrvatske! Propali su kooperanti…

Iz Zagreba avionom se za 200 eura i 70 minuta začas stigne u Skopje. To može biti izuzetna turistička pustolovina, jer da nije tako ne bi stotinjak Izraelaca svaki tjedan čarterom slijetalo  u Makedoniju, pa na Gevgeliju na kocku, kamo dolaze i Grci, pa na kanjon Matku tridesetak kilometara od Skopja, gdje je pećina u kojoj su se održavali i filharmonijski koncerti, pa potom na Ohrid gdje je crkava koliko i dana u godini…

Hrana je u Makedoniji odlična, obroci su obilni, kombinacije su najviše povrće i meso, jeftino je i u restoranima, vina su također vrlo pristupačna i izvrsna. Na Trgu Makedonija je pravi srednjoeuropski restoran Pelister (nekoć Delfufo), u kojem osamljeni diplomati nedjeljom ručaju uz zvuke prvorazredne jazz glazbe koja se izvodi uživo. Što je najvažnije toaleti su besprijekorni…

Na suprotnoj strani trga je Muzej Skopja. To je napola srušena bivša željeznička stanica na kojoj je sat stao točno u 6.17 kada je 1963. bio potres. Na sredini te ulice koja je uvijek, a osobito vikendom do kasnih sati, ispunjena mladima, kapelica je Majke Tereze. „Ja sam Skopjanka“ kazala je albanska Gondža Bojadžiju. Kapelica je sagrađena na temeljima bivše katedrale koju je ona pohodila, ali njena je kuća bila dvjestotinjak metara dalje i temelji su obilježeni brončanim oznakama kutova te uistinu malene kuće u kojoj je živjela obitelj s desetoro djece.

Iako se u Makedoniji živi mirno, ipak svakih se nekoliko mjeseci dogodi incident koji podsjeti na kratki rat između Albanaca i Makedonaca 2000. godine u kojem je poginulo s obje strane 1700 ljudi.

Primjerice, lani je na granici s Kosovom specijalna policija izrešetala auto sa četvoricom Albanaca koji je, navodno, bio pun oružja.

Prije nekoliko mjeseci na tvrđavi u starom dijelu grada potukli su se makedonski i albanski demonstranti, bilo je i krvavih glava, a nekoliko su dana potom ulice bile puste kao i hodnici sveučilišta.

Makedonci su odlučili sagraditi muzej, ali u obliku pravoslavne crkva. Albanski su muslimani to doživjeli kao pokušaj mijenjanja njihova prostora i povijesti… Čak je i turska vlada prosvjedovala kod makedonske da se zaustavi ta gradanja. Rezultat toga je, nažalost, to da se zasad više ne može u šetnju tvrđavom koja se od 4. stoljeća, dakle od rimskog vremana gradi, pregrađuje i dograđuje.

Podno nje gradi se kazalište mladih i muzej holokausta, a uza sam Vardar i Kamen most sagrađeno je i netom otvoreno kupalište.

Jasno, piše „Zabranjeno kupanje“, ali kako su skopska ljeta izuzetno vruća, svatko će se moći osvježiti tuširanjem i pivicom. Prilika je to za muslimanske žene pod feredžom da provjere kakve bikinije mogu nabaviti za svoje domove.

Teatralizacija grada je sveprisutna, što reći o trijumfalnim vratima koja se grade od armiranog betona… Projekt je to VMRO-a, a opoziciji je to ključni argument za rušenje vladajuće stranke.

No, za sve će to trebati puno mudrost, sposobnosti za kompromise i koaliranje. Ima li SDSM, koji je izabrao žutu zvijezdu petokraku sa crvenom ružom i stisnutom pesnicom za svoj znak saznat ćemo već idući tjedan. Dosad su pokazali da su kadri na ulicu izvesti pedesetak tisuća ljudi i održati prosvjed bez najmanjeg incidenta.

U Makedoniju se lako zaljubiti, ali ju je teško voljeti, kao i nevjernu ženu. Njene su boje crna i crvena, boje smrti i ljubavi. No, kako je preživjela puno veće tegobe, posljednja je slavenska zemlja koja se oslobodila turske okupacije, a stvorila je elemente državnosti na kojima joj u koječemu i mi možemo pozavidjeti, ne treba se brinuti za njenu budućnost, već treba i dalje njegovati prijateljstvo koje seže od sredine 19. stoljeća kad je Strossmayer pomogao tiskanje makedonskih narodnih pjesama braći Miladinovcima, kad je Papa prihvatio zahtjeve makedonskih pravoslavnih kršćana iz strumičkoga kraja koji su tražili bogoslužju na materinskom jeziku, što im Grci nisu dozvolili, pa ta Unija s Katoličkom crkvom traje do danas, a lani je i kardinal Bozanić u tom povodu posjetio unijatsku crkvu u Makedoniji. I godine 1939. Kočo Racin, makedonski Ivan Goran Kovačić, tiskao je svoja „Bijela svitanja“, tj. „Bele mugre“ u Samoboru…

— Znaš, tebi će se sve ovo činiti kao kaos. Ali mi znamo što radimo. Nas je 1945. bilo 1,2 milijuna, a sada nas je više od dva milijuna – kazao mi je jedan makedonski akademik, profesor umjetosti. Vjerujte mi,  oni znaju što i kako rade!

Želimir Ciglar

Snimo Želimir Ciglar

Intervjui

Intervju je objavljen u zagrebačkom izdanju Večernjeg lista potkraj kolovoza 2009.

KRITIKE I KOMENTARI

TEME

2 komentara dana “4. Želimir Ciglar — novinski izresci”

  1. Viktorija Says:

    Popstovani g-dine Ciglar,
    sve sto ste napisali o Makedoniji je tacno. Situacija u kojoj je zemlja je vise nego tragicna, vlada populizam koji uspjesno animira needucirane mase ljudi koji glasuju za nesto cime se generira jos veca bjeda, raste stopa nezaposlenih, mlade gube nadu, dogadjaju se slucajevi kao: Kale, ubistvo Martina (proslava pobjede VMRO-ovaca),sve se gradi, sjeku stoljetna stabla, a cilj svega toga zna samo jedna ili mozda vise usijanih glava koji ne znaju tko s, osim sto su frustrirani i u snu od sposobnijih (barem po meni) od “najmladjeg penzionera” – Branka Crvenkovskog.
    Smatram da svi znamo tko nas je opismenio, a potrebu o pravilima prioriteta je nepoznata za nas establishment, ukljucujuci i Predsjednika.
    Skopje sada ima “Voina na konju”=Aleksandra Makedonskog i stotine drugih broncanih spomenika, barok kao u Varazdinu.

    Hvala Vam na svemu, moja percepcija Makedonije je ista s Vasom, ali jos ce mnogo vode proci kroz prljavi Vardar dok ne shvatimo da smo ipak Balkanci (od cega se ne moramo stidjeti, samo podignuti saznanje o tom terminu)

    Viktorija Zeskov Teofilovska


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: