10. KAZALIŠTE: Miroslav Krleža / “Legenda” / hrvatska praizvedba / 2. 7. 2015. / 21.00 / Krležin Gvozd

Redatelj Georgij Paro na probi Krležine "Legende" u Gavelli, lipanj 2015.

Redatelj Georgij Paro na probi Krležine “Legende” u Gavelli, lipanj 2015.


Miroslav Krleža:
“Legenda”

Hrvatska praizvedba 2. srpnja 2015., Centar Miroslav Krleža, Gvozd 23, Zagreb, prva repriza 3. srpnja 2015. na istome mjestu

Scensko čitanje: Georgij Paro

Glume: Andrej Dojkić (Isus)

Matko Knešaurek (Sjena)

Nancy Abdel Sakhi (Marija)

Oblikovanje scenskog prostora: Aljoša Paro

Kostimografkinja: Jadranka Tomić

Oblikovanje svjetla: Zdenko Trandler i Sanela Šolc

Oblikovanje tona: Daniel Biffel

Dramaturg: Želimir Ciglar

Jezična savjetnica: Đurđa Škavić

Asistentica redatelja: Marina Pejnović

Producent: Goran Matović

Legende se rađaju iz grobova i vraćaju u grobove. M. K.

http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Festival_Miroslav_Krleza_programska_knjizica_2014.pdf

 

Miroslav Krleža kao vojni pitomac kadetske škole u Pečuhu, 1911.  Miroslav Krleža kao pitomac u kadetskoj školi, 1911.

Miroslav Krleža kao vojni pitomac kadetske škole u Pečuhu, 1911. 

Četvrti festival Miroslav Krleža, programska knjižica
Programska knjižica Četvrtog festivala “Miroslav Krleža”

SAŽETAK DRAME “Legenda”
Iako je dosad Krležina prva drama “Legenda”, objavljena 1913. godine, izvedena u Varaždinu s amaterima i pod vodstvom Vesne Stilinović, a prije dosta  godina je Slobodan Unkovski režirao tu dramu u Zenici, ovo je prvo javno, profesionalno  izvođenje Krležina prvijenca u Hrvatskoj. Isus vodi žestok dijalog sa svojom Sjenom koja ga nagovara da odustane od križa i da se posveti jednostavnom grđanskom životu. Juda vapi za ljubavlju Marije i prodaje Isusa. Sjena Ga upozorava na izdaju, Isus zna što slijedi, ali ustraje na putu prema zvijezdama neprestance se pitajući “otkud to i kamo to”.

Krležin je Isus stavljen i na dodatnu kušnju. Marija (Magdalena) nudi mu svoju ljubav, ali Krležin je Isus do kraja ustrajan u svom hodu prema zvijezdama.

Portal Muzeja grada Zagreba o “Legendi” i Četvrtom festivalu “Miroslav Krleža”

Miroslav Krleža

ISUS KRIST, središnji lik kršćanske religije i njene eshatologije. Ime Isus označava njegovu povijesnu osobnost, a naziv Krist (grč. christos, hebr. mašiah: pomazanik, mesija) njegov eshatološki naslov. Ortodoksna interpretacija evanđelja ne pravi bitnu razliku između povijesnog Isusa i Krista vjere. Naprotiv, kritičke interpretacije (mjerodavne i za Krležin knjiž. pristup „kristološkim“ motivima), prihvaćaju misao o postojanju povijesnog Isusa, a mesijanski naslov Krist promatraju kao vrednovanje Isusova djelovanja u iskazima kršćanske prazajednice i crkve.
Krleža se, kao izdanak prosječne građanske obitelji katoličke vjeroispovijesti, s likom Isusa Krista susreo se u djetinjstvu. Iz njegovih zapisa o vlastitoj mladosti (Djetinjstvo u Agramu, 1952), doznaje se da je redovito sudjelovao u crkvenim obredima, primao vjersku pouku i posjedovao samorazumijevanje iskrena kršćanskoga vjernika te da ga se u tom kontekstu osobito doimao misni obred s prikazom Kristove žrtve kao smisaonim središtem. U doba, međutim, kad je započeo s književnim radom, K. se već odavno i konačno bio odvojio od kršćanstva. Stoga mnogobrojna mjesta u njegovim djelima u kojima se, kao tema ili kao aluzija, pojavljuje ili spominje Isus Krist podrazumijevaju polemički stav prema kršćanstvu i kritičku interpretaciju kršćanskih vjerovanja.
Isus Krist česta je Krležina tema ili metafora. S jedne strane, to vjerojatno ima veze s dubinom Krležinih dječačkih vjerskih doživljaja. S druge, svjetonazori i društvene utopije na kojima K. temelji svoju kritiku kršćanstva i religije, posebno oni izvedeni iz ideologija lijevih totalitarnih društvenih pokreta nakon 1900. (prije svega iz lenjinskoga komunizma), i sami proizvode mitove s narativnim uzorcima prispodobivima dramaturgiji kršćanske eshatologije. Stoga motivi kršćanskih vjerovanja, pozitivno prevrednovani, često prodiru i u Krležine utopijske iskaze, obično u formi kristoloških metafora uz elemente njegovih svjetskopovijesnih prognoza ili uz ključne likove njegovih literarnih projekcija.
Krležina tematizacija Isusa Krista, evanđeoskih izvješća o njegovim djelima i njegova mesijanskoga poslanja zbiva se uvijek na podlozi kritičkoga stava prema kršćanstvu. Stoga se u Krleže lik Isusa Krista, slično kao u kritičkim interpretacijama evanđelja, obično dijeli na povijesnog Isusa i na eshatološkoga Krista. Osim toga, Isus Krist ulazi u tematiku Krležinih književnih djela i kao predmet kršćanskoga kulta, kao ideja u svijesti vjernika.
Povijesni Isus, dosljedno demitologiziran, glavni je lik Krležine mladenačke drame Legenda (1914). U toj „novozavjetnoj fantaziji“ Isus je, vjerojatno pod utjecajem Renanove knjige Vie de Jésus, prikazan kao dobrodušan asket i fanatik, koji ipak nije neosjetljiv na otvoreno erotsku naklonost Marije Magdalene. Odriče mu se mesijansko poslanje, a njegova se čudesa tumače kao trikovi. Povijesni je Isus i aluzija jedne Krležine kasne pjesme, Jeruzalemskoga dijaloga iz Pjesama u tmini.
Osim u liku demitologiziranoga Isusa, evanđeoski Isus Krist ulazi u tematiku Krležina djela i kao eshatološka figura, kao Krist. Naravno, Krist u Krleže – bilo da je prizvan izravno, ili samo evociran spominjanjem Golgote, Velikog petka i sl. – ne zadržava nikada obilježja i smisao što mu ih pridaje vjera, nego se njegova sudbina koristi kao izvor uzvišeno-patetičnih metafora za stvarne, moguće ili očekivane događaje u sekularnoj povijesti. K., naime, rado posuđuje energiju kršćanske eshatologije svojim nekršćansktim i protukršćanskim povijesnim projekcijama i utopijama, najčešće tako da junake tih projekcija uvodi u situacije koje se doimaju poput paralela ključnim etapama Kristova mesijanskog poslanja. Postupak služenja evanđeoskim motivima kao svojevrsnim „tipološkim“ anticipacijama događaja u sekularnoj povijesti osobit je karakterističan za Krležinu liriku, ponajviše mladenačku. Dobri su primjeri pjesma Pietà, gdje se prizor smrti mladoga revolucionara osmišljava metaforom skidanja s križa, ili Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste, gdje se smrt Karla Liebknechta opisuje na podlozi evanđeoskoga izvješća o Velikom petku. U istoj skupini Krležinih kršćanskih motiva i neki prizori iz njegovih ranih drama, napose iz Golgote i iz Kristofora Kolumba (scena pribijanja Admirala na jarbol). Osim kao metaforička pratnja izvankršćanskih tema i narativnih uzoraka, kršćanski se eshatološki motivi u Krležinim književnim djelima, pjesničkim, pripovjednima i dramskima, znaju obnoviti i u svojoj doslovnosti, s likom biblijskoga Krista u glavnoj ulozi. Naravno, u tim situacijama dolazi do preslojavanja eshatoloških narativnih obrazaca s elementima Krležinih povijesnofilozofskih uvjerenja i svjetskopovijesnih očekivanja. Kao primjer može poslužiti poglavlje romana Na rubu pameti u kojem glavni lik za posjeta Sikstinskoj kapeli, a pod dojmom Michelangelovih fresaka, reflektira o posljednjim stvarima ili poglavlje Povratka Filipa Latinovicza u kojem Filip razmišlja o svojoj slici na temu Posljednjeg suda („Krist koji bi doista stupio u tu našu panonsku graju, u taj smrdljivi metež naših sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafizički sudar sa svim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama!“).
Drukčije nego o povijesnom Isusu i eshatološkom Kristu, kojima redovito pridaje značenje pozitivnih simbola, govori K. o Isusu Kristu kao sadržaju vjerničke svijesti i središtu kršćanskog obreda. Taj pojavni oblik Isusa Krista interpretira najčešće kao hipostazu određenih obrazaca ljudskog mišljenja i društvenog ponašanja koji se suprotstavljaju prirodnim vitalnim silama i životnom spontanitetu. Najjasnija Krležina kristalizacija „ritualnoga“ Krista jest slika „mračnoga, krvavoga Boga“ iz mladenačke poeme Pan: Krist nije snažna eshatološka metafora nego „Mrtvac Blijedi na raspelu“, raspeta žrtva nevidljiva Bijesa“ i suprotnost pozitivnim životnim vrijednostima, koje K. uspostavlja na podlozi svoga mladenačkog, vitalistički obojenoga svjetonazora.
Isus Krist u različitim je značenjima i pojavnim oblicima jedna od važnijih tema Krležina književnih iskaza. Ta zanimljiva činjenica zasigurno ima veze s Krležinom snažnom i trajnom protuvjerskom polemikom, ali i s njegovom sklonošću alegoričkom načinu izražavanja te s kvazieshatološkom strukturom njegovih utopističkih svjetskopovijesnih vizija. Zo. Kr.

Ulomak u cijelosti preuzet iz: Krležijana (glavni urednik Velimir Visković), Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1993., str. 373 i 374

Miroslav Krleža u zreloj dobi
SJENA: On nikad , nije priznao samome sebi svoje zemaljske istine, on je bio pjesnik koji je plakao na mjesečini, ali sada kada si došla da poljubiš njegove krvave noge i da se prstom dotakneš njegova rebra, sada kada je hladan kao vosak, sada treba da ti priznam da je plakao pod maslinom getsemanskom za svojim bijelim životom, a ti si bila bijela i topla kao njegov život.


Krleža, Legende, Sarajevo 1981., str. 49

PRIZORI S POSLJEDNJIH PROBA NA KRLEŽINOM GVOZDU “Legende”

MEDIJSKI ODJECI “LEGENDE”

Večernji list o otvorenju festivala i “Legendi”

Večernji list i Denis Derk o Četvrtom festivalu Miroslav Krleža i o “Legendi”

Soundset najavljuje Festival i “Legendu”

Nina Ožegović o premijeri “Legende” i Festivalu Miroslav Krleža na T-portalu

Preassreader: Krležin Isus prvi put u Hrvatskoj

Kritika Tomislava Kurelca u Kulisa.eu: “Je li vrijeme za “Legendu”

Vijenac, Andrija Tunjić; “Grobište, susretište svakog početka”

AUTOR BLOGA O POSLJEDNJIM PAROVIM PREDSTAVAMA

Sonata za obiteljsku baštinu i neimaštinu

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    Dragi Žorž!

    Zapravo, dvije su ključne rečenice komada:
    ROŽA: „Vudri, mili Ivek… vudri, neka bar po šake tvoej znam da sam ti žena“, i
    IVA: „Ja sam svoga tela gospodar!“Između te dvije izjave stoje čak četiri obitelji i četiri krave. Prva je obitelj Jakoba Pavunčeca (Ivina matična obitelj), druga je Jure Brezovića-Amerikaneca (Rožina matična obitelj), treća je Ivina i Rožina obitelj koju tijekom cijeloga komada mladi pokušavaju uspostaviti i četvrta je obitelj Rožina brata Jože i Snehe koja sprečava povratak Rože kući. Suvremena urbana atomizacija obitelji u 21. stoljeću zapadnog svijeta čini se da će uskoro onemogućiti razumijevanje spomenutih odnosa. No, kako taj proces teče, o njemu je još uvijek teško svjedočiti. Kao što u antičkim dramama nalazimo brojnih tragova matrijarhalnih odnosa u strogom patrijarhalnom društvu, tako i u nizu pripovijetka/drama/predstava/film Svoga t(ij)ela gospodar nalazimo izvrsnu prigodu za uvid o promjeni svijeta tijekom posljednjih stotinjak godina. Osobito kad su posrijedi odnosi muškaraca i žena.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    Oduševljenje Vašom predstavom Svoga tela gospodar u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu pokušavam samom sebi i papiru pojasniti i dekonstruirati postupak kojim ste polučili učinak. Poslije velikih predstava (Krležine Zastave, Međimorčeve Zastave, barjaci, stjegovi vraćate stvar na početak, obitelj, male zajednice…Iz zamračenoga gledališta gledatelj (kritičar) istovremeno je u poziciji kralja i prosjaka. Kraljevski promatra sat-dva to što su na pozornici mjesecima stvarali ljudi darovitiji i kompetentniji (nadasve informiraniji o samoj predstavi) od njega i potom može svoj sud usmeno (i pismeno ako je kritičar) dati, bez da strahuje od kritike. Sirotinjski, pak, skuplja mrvice značenja, pokušava ih posložiti u skladu s pretpostavljenim nakanama i postupcima autora i izvođača te ih potom nudi na tržištu u tekstu koji je samo tekst o tekstu (predstave), ali koji treba biti spoznajnim okidačem i za one koji će poslije njega pogledati predstavu. A što učiniti kad je predstava biser koji je teško obuhvatiti i opisati kao što je ova? Znamo da glumci dugo krvare i dugo pamte (loše) kritike, a one sada, da zlo bude veće, ostaju vječno na internetu, ne stare, ne odlaze u arhivu poslije par dana gdje će ih tek za desetak godina neki novi znalci upotrijebiti u analizama kazališta predaka. Može li, dakle, kritika uopće doseći predstavu, osobito u ovo vrijeme smrti postmoderne i nesvijesti stilske formacije koju živimo, a još je nismo kadri opisati i spoznati.Znamo da o svakom čovjeku najbolje govori njegovo djelo, no Vaša zasad posljednja predstava ponovo pokazuje kako umjetnost ne stari, kao što stvaralački ne stare niti istinski umjetnici. Uz to, kao što se književna remek-djela pojavljuju izvan i iznad stilske formacije svog vremena, nije li tako i s kazalištem?
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    Čini mi se da ste svoju zasad posljednju predstavu Svoga tela gospodar davno započeli raditi. Još 1956. kad je pripovijetka Slavka Kolara Svoga tijela gospodar (objavljena prvi put 1931., Kolar je tada imao 40 godina) zaživjela u Zagrebačkom dramskom kazalištu u režiji Branka Gavelle (48 izvedaba do 1961.), potom ste (također kao gledatelj i budući redatelj te drame), odjeke te predstave vidjeli u filmu Fedora Hanžekovića Svoga tela gospodar iz 1957. godine za koji je Slavko Kolar napisao scenarij. U njemu su glumili Marija Kohn (Roža), Nela Eržišnik i Mladen Šerment iz Gavelline podjele, a ulogu Ive preuzeo je Julije Perlaki (na kazališnoj praizvedbi glumio ga je Zvonimir Ferenčić). Perlakiju je ta uloga odredila kazališnu i filmsku budućnost. Govorio je nekoliko jezika, snimio nebrojene koprodukcijske filmove i napustio nas je kao prvak Zagrebačkoga kazališta lutaka sačuvavši do posljednjeg daha svoj baritonski njegovani glas (i basovski stas) koji je i šaptom dospijevao do posljednjih redova gledališta, iako najčešće skriven lutkarskim paravanom.Pak, što će nam danas ta „smešna pripovest u dva dela; koju je vu četiri dogodov obdelal Georgij Paro“, smešna pripovijest s Bikovskog vrha, o sirotinjskim tegobama hrvatskog sela, što će ta malena pripovijetka, istina remek-djelo, ali o svijetu koji je nepovratno nestao, danas nama i Paru. Nije li bila staromodna i onda kad je nastala!? Ne samo da je sve manje krava, već je i sve manje seljaka, a još i više svjedočimo smrti ili barem predsmrtnom hropcu patrijarhalna svijeta u kojem smo rođeni. Žena se više ne kupuje kravom! Svijet nepovratno, na svoje dobro ili zlo, hrli u novi oblik matrijarhalnih zajednica čije obrise još nismo kadri dokučiti, ali ih osjećamo i živimo, osobito u urbanim sredinama na svim razinama, a najviše kulturnim i umjetničkim. Ostalo je kao provodni motiv jedino siromaštvo, koje je i na svjetskoj razini sve veće. Pak, što će tom Paru „ta smešna pripovest u dva dela“ koju je oblikovao s izvrsnim i tihim dramaturgom Marijanom Varjačićem.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    Odgovor se sam nameće, predstave razgovaraju s predstavama, ostaju zapisane, a Paro ovom premijerom nije niti bježao od pripovijetke, praizvedbe i filma, niti sa na njih pretjerano osvrtao. Posložio je sve da se predstava napravi sama. Izabravši Ljubomira Kerekeša za ulogu Jakoba Pavunčeca i njegova sina Jana Karekeša za Ivu Pavunčeca, svom je sonatnom obliku predstave zadao prvu temu: mušku. Njihov kontakt i nevjerojatan osjećaj za bilo publike, sposobnost da balansiraju na rubu varijetetske komike i groteske, a da istovremeno ne prijeđu prag ozbiljne dramske situacije, rijetko je viđen, osobito među kajkavskom glumačkom populacijom. S druge strane Paro je izabrao za ulogu Rože Hanu Hegedušić i tako je, davši lijepoj ženi da igra ružnu (i šepavu, što je učinio i Gavella davši ulogu Rože Mariji Kohn, također prvorazrednoj ljepotici) odredio drugu temu svog sonatnog oblika predstave. Sve su žene Svoga tela gospodar HNK-u u Varaždinu ozrcaljene u Haninoj Roži.Njezina je treperavost, stalna dinamika inzistiranja na psihološkom realizmu lika potresna. Ona svoj lik rastvara kao latice cvijeta: njena Roža hoće biti i ljubavnica i supruga, ali najviše od svega majka. Budući da joj to svijet nije omogućio pomoć traži u okultnom. Iva, pak, u tijelu i duhu Jana Kerekeša dječački je emotivno uskraćena osobnost. Dramaturški je to danak redateljskoj/dramatičarevoj nakani da priču odigra kroz očište Rože. Dakle, Paro nam nudi pogled na patrijarhalni svijet kroz ženske oči. I nismo se svidjeli sebi u tom zrcalu, koje sada ionako razlomljeno i fragmentirano. No, Paro je i tome doskočio. Umjesto, vremenske nelinearnosti kojom se pripovijetka Svoga tijela gospodar odlikuje (počinje pismom iz vojske, praktički iz sredine radnje), Parovo Telo radnju prati linearno, od početka, a to je erotska scena u kojoj Iva u postelji s udovicom zaboravi na kravu, pa ona otišavši u djetelinu, ugiba, do kraja u kojem Iva kapitulira i odriče se prava na gospodarenje svojim tijelom ispivši svjesno copriju koju je Roža pribavila kako bi ga dovela u postelju i od njega učinila pravog supruga.Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij ParoDramaturški tu su i dva presudna monologa. Prvi je Ivin, njegovo pismo iz armije, iz Kosovske Mitrovice, odakle sve pozdravlja, pa čak i krave i živinu, samo svoju suprugu ne spominje (dirljiv detalj u kojem Roža usprkos tome šalje svome suprugu novac za odijelo) i Rožin monolog koji započinje dijalogom s Morenom, a temelj je želja za djetetom i pravom obitelji.Georgij Paro je sa svojim suradnicima ponovo pokazao kako kajkavski govor i narječje ne žive samo u usmenom sporazumijevanju onih koji su u tom govoru i mentalitetu rođeni, nego kajkavci i dalje imaju u svom neumrlom, ali zapostavljenom književnom jeziku potenciju za stvaranje. Osim zagrebačke Glumačke družine Histrion, varaždinski je HNK posljednje mjesto na kojem lako možemo provjeriti kako je jedan od tri hrvatska književna jezika (kajkavski, štokavski i čakavski) i dalje živ i umjetnički podatan. To veliko nešto što je ova predstava prenijela publici, ne da se drukčije ispričati nego kroz kajkavski govor, a tu je Ljubomir Kerekeš odigrao presudnu ulogu kao suradnik za govor, dok je Hana Hegedušić kao asistentica redatelja točno povezala sve šavove tako da se i ne vide. Predstava je prepuna briljantnih detalja, primjerice Rožina je šepavost objašnjena njenim položajem u maternici. Kao beba, zbog premalo mjesta, savinula su se stopala u majčinoj utrobi. Današnja medicina taj problem s lakoćom otklanja kod novorođenčadi, nekoć su ta djeca imala ozbiljnu falinku i drastično im je na tržištu pala cijena. O tome se radi, čovjek/žena su na Bikovskom vrhu roba čija se cijena mogla izmjeriti novcem i kravom.O kravama kad je riječ, spomenimo da je krava sokol pripovijetke i predstave (kao što je breza sokol Kolarove Breze). Čak ih je, kao i obitelji, četiri bitnih u predstavi. Rumenka pogiba na početku zbog Ivine nepažnje, druga je rasna junica kojm Iva otkupljuje svoju nepažnju, treća je mršavica koju Pavunčec kupuje kao miraz svojoj kćeri, prodavši rasnu junicu, a četvrta je tele koje od nje ostaje Pavunčecima.Što će biti s obitelji, strah od gladi i neimaštine, rat (Prvi svjetski) koji se spominje tek u naznakama kao netom prošla kataklizma, odlazak iz roditeljskog doma u drugu obitelj… Mogli bismo nizati motive u nedogled jer se ova predstava semantički rastvara u nebrojenim smjerovima, ovisno o gledatelju (njegovom spolu, dobi, mentalitetu, urbanom/ruralnom svjetonazoru). Ona istovremeno baca sjenu na našu (kazališnu) prošlost i na našu budućnost, a opet je sva sada i ovdje.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    I ostali likovi preneseni u uloge funkcioniraju sami od sebe i po sebi. Taj je zamah, u dosad nepoznatoj transformaciji, iskoristila Sunčana Zelenika Konjević (Bara Pavunčec). Njezin lik glumi kad je potrebno i podložnu ženu i gospodaricu kuće, a energičnost s kojom to čini svjedoči o neumrloj ljubavi za kazalište i glumu. I Ljiljana Bogojević (u ulozi Kate Brezović) prihvatila je smjerno ulogu bistre, blage i mirne majke i supruge, nadasve mudre, ali do neke mjere i bespomoćne da pomogne svom djetetu na pravi način. Njena je Kata jedna od onih žena čije sjećanje ne seže do sutrašnjeg dana, već vodi brigu o svom djetetu i za ona vremena kad je neće biti na svijetu. Život sada i ovdje za sebe žrtvuje se, majčinski, za sutra i tamo za druge. Ljiljana Bogojević uvjerila nas je kako je to nužno i kako je to moguće. Zdenko Brlek (kao Jura Brezović – Amerikanec) izvrsno je, osobito u duetima s Ljubomirom Kerekešom, s mjerom odigrao napuhanca koji se imućan vratio iz Amerike. Njegov Jura i Jakob Kerekešov su „kriks kolege“, dakle ratni drugovi koji su zajedno boravili i u Americi („a ni ona nije više što je bila“). Tom je dramaturškom linijom Paro gotovo uveo Krležine razvojačene domobrane u ovu predstavu koji se u civilnom životu snalaze različito.I Monika Roth, Darko Plovanić, Nikolina Herceg i Mirela Videk grade skladne uloge čineći pravu stvar na pravome mjestu s pravom mjerom. Pravedno je izdvojiti Mrijanu Sinožić koja je kao Marena, soseda, ostvarili zaokruženu i vrlo lijepu ulogu Rožine prijateljice i pomagačice, slušateljice.Aljoša Paro osmislio je vrlo zanimljivu i za igru dragocjenu scenografiju koja funkcionira kao golema igračka koja se sama rasklapa i otvara. U pozadini je oblikovao rabuzinovske motive, sljedeći otklon od realizma. Tu je velika poluprozirna rešetka koja sa svake strane označava jedan dom (Pavunčeci ili Brezovići), a realistički, gotovo na razini pučkog igrokaza, na sceni su stolovi i stolci iz predratnog vremena (prije Drugoga svjetskog rata). Marijan Štrlek imao je tako izvrsnu prigodu da se igrom svjetla i sjena nametne i dade bitne tonove, kao dizajener rasvjete, ovoj predstavi stvarajući dubinu i u trenu oblikujući interijere i eksterijere. I kostimografkinja Jadranka Tomić slijedila je realističan kod, odjenuvši svoje glumce u međuratne kostime, dakle narodne nošnje izmiješane su s iznošenim građanskim odijelima. Glazbeni motivi Dragutina Novakovića – Šarlija u ovom suradničkom trojcu podjednako su važni i stvaraju uvjerljivu zvučnu kulisu koja gledatelja nosi iz slike u sliku, iz prizora u prizor iz prštavog smijeha u tugu i sućut za sebe i druge. Scenograf, kostimograf, dizajner svjetla i skladatelj zajednički stvaraju atmosferu predstave. I ovdje je to tako nenametljivo učinjeno, redateljski vješto spojeno bez vidljivih šavova, pa je moguće samo pohvaliti izvrstan posao četverca (s kormilarom) koji je posve na razini glumačke izvrsnosti cjelokupnog ansambla.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    Ova predstava svakako zaslužuje gostovanje u Zagrebu, gdje će također naći svoju brojnu publiku. Ona svjedoči kako se danas, u vrijeme spektakla, kada se predstavljanje seli na trgove i u sportske dvorane, te svakovrsne ekrane, scenske kutije postaju dragocjena mjesta za čuvanje obiteljskog (kulturnog) srebra (i zlata). Baštine u vrijeme neimaštine. Pozornica kutija sada je mjesta pri kojem publika i dalje ima pravo misliti i osjećati se kao zbir pojedinaca, a ne kao gomila koja formira jedan pseudomozak.Ujedno, upravu (sadašnju i buduću) obvezuje da, po uzoru na devedesete i pothvate Tomislava Lipljina, Vladimira Gerića, Georgija Para i drugih nastave propitivati našu baštinu (i) na kajkavskom. U mentalitetu je kajkavaca da odmah progovore štokavski, čim je i jedan štokavac u društvu, svjedočeći tako toleranciju i gostoljubivost. No, zahvaljujući tome mnogi štokavci niti ne znaju što gube i nikada ne upoznaju tu granu hrvatskog jezika i kulture i mentaliteta.Dragi Žorž, Vi ne samo da ste je upoznali, nego je i dalje razvijate, afirmirate i na njoj vrlo uspješno stvarate. Podsjećate nas na naše dugove precima i potomcima. Predstave razgovaraju s predstavama, umjetnička djela s umjetničkim djelima, uspješno ste uspostavili kontinuitet od 1931. do 2014. pod osobnim sloganom „Svoga t(ij)ela gospodar!“ Uostalom, mislim da je ova predstava i za Vas osobno programatska, jer ste mi svojevremeno kao novinaru odgovorili, na možda neprikladno sugestivno pitanje ovo: „A, zašto bih ja radio ono što oni žele?“Da, zaista, zašto bismo to činili?! Do sljedeće predstave….
    Srdačan pozdrav!© Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2014.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro
    Slavko Kolar
    Svoga tela gospodar
    redatelj Georgij Paro
    premijera 12. studenoga 2014.
    dramaturg Marijan Varjačić, scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, scenska glazba Dragutin Novaković – Šarli, jezični suradnik Ljubomir Kerekeš, dizajn rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Hana Hegedušić, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić, kompjutersko aranžiranje i snimanje glazbe Petar Eldan
    izvode: Ljubomir Kerekeš (Jakob Pavunčec), Sunčana Zelenika Konjević (Bara, njegova žena),Jan Kerekeš (Iva, sin), Monika Roth / Nikolina Hercerg (Marica, kčer), Darko Plovanić (Ded Markan), Zdenko Brlek (Jura Brezović – Amerikanec), Ljiljana Bogojević (Kata, njegova žena), Hana Hegedušić (Roža, kčer), Nikolina Herceg / Monika Roth (Janica, kčer), Ozren Opačić (Joža, sin), Mirela Videk (Ljuba, sneha), Mirjana Sinožić (Marena, soseda), Jaga, vdovica

     

    Europski obzor gledan s pleća divova

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije, red. Georgij Paro

    • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije,  red. Georgij ParoMožete ga zanemariti u monografijama, zaboraviti napisati osvrt na njegove predstave, ali njegovo djelo progovara iz svakoga bića hrvatskoga kazališta. Georgij Paro redatelj je koji je točka o koju se ili opiru ili pred kojom uzmiču oni koji stvaraju naše kazalište. „Zašto bih ja radio ono što oni žele?“ – pita Paro i već desetljećima radi po svome. Prije trendova stvarao je trendove, a potom bi ih napuštao i prepuštao se nekim vlastitim matricama i maticama. Upravo su takva Tri kavaljera frajle Melanije. Cijeli se život bavio Krležom, dramatizirao njegove velike romane (Banket u Blitvi, Zastave), postavljao njegove drame (Gospoda Glembajevi), opirao se i upirao na Krležu, ne mareći niti onda kad su drugi od Krleže (nakratko) zazirali početkom devedesetih prošlog stoljeća.Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije,  red. Georgij Paro
      Sada, kada Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu ima uistinu veliku predstavu, nastalu na osnovi malenog predloška, svjedočimo kako je veliki redatelj ostao velik i u zreloj dobi svog života hodeći svojim stazama. Krležin mladenački roman Tri kavaljera frajle Melanije objavljen je 1922. godine, a autor ga je odbio nanovo tiskati za svog života, Paro je izvukao iz pretinaca svoje mašte, takorekuć kao školarac ispod klupe, i pročitao je nedopušteno štivo. Prokazao je i pokazao svoga Krležu, svoga mladoga Krležu, kao zaigrana pisca koji je istovremeno pripadnik moderne i otpor toj moderni. No, teško je uočiti kako se to Paro igra s nama, što je tu zapravo Krleža, a što Paro? Prebire tako Paro po Krleži, pretvara ponovo njegov roman u izazovnu, naoko lepršavu dramu, gotovo mjuzikl, uz nemalu i predragocjenu pomoć dramaturga Marijana  Varjačića.Naslovni je lik mlada imućna dama, koja svoj materijalni i duhovni imutak troši s pogrešnim muškarcima, a jedini pravi, četvrti kavaljer, pisac Marijan Ksaver Trnin, krije pod svojim crnim plaštem štošta od onoga što je Krleža bio ili barem želio biti u svojoj mladosti. Da, pričalo se po Zagrebu, kako postoji određena gospodična koja je tvrdila da je zahvaljujući Krleži spiskala svoj imutak i prokockala svoje šanse za kvalitetnu udaju. No, Melanija se bavi vremenom koje je tome prethodilo, vremenom kad je i 20. stoljeće bilo mlado, vremenom proljeća života naraštaja koji je stvorio Europu kakvu danas poznajemo, Europu kao kulturno žarište svijeta i moderne misl, ali i Europu kao mjesto i okidač najstrašnijih ratova. Tri kavaljera frajle Melanije nije kao druge predstave Georgija Para nadahnute Krležom, masovnim ratovima i povijesnim preokretima u kojima su se brisale i crtale nove granice. Melanija govori o ratovima srca i srcem. Ovaj je put, kako bi to Krleža rekao, Paro neusporedivo manje cerebralan, a višestruko se prepustio srcu. Ovo bi mu prije mogla biti mladenačka, nego predstava koju radi kao inventuru svog bavljenja kazalištem i Krležom. I zato je svježa, dobra, snažna i velika. I zato je neočekivana, ali priželjkivana.
      Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije,  red. Georgij Paro
      Hana Hegedušić u naslovnoj ulozi strasna je, žustra je, raspjevana i rasplesana. Očuđujući koreograf Milko Šparemblek u trenutku vodviljsku atmosferu pretvara u prizor suvremenog baleta. Poput Pare, istovremeno parodira i potvrđuje žanr. Manirizam na djelu – u svakom elementu ove predstave. Hana Hegedušić svojim tamnim okom, u  kojem svako malo bljesne vatrena iskra, svoju je ulogu gradila posve intuitivno, njezina bi Melanija doista mogla u zreloj dobi postati Barunica Castelli, ona je sva od ćutila, sva daleko od bilo kakve cerebralnosti, a tako je i gradila lik. Tijekom predstave hodi po tankom užetu, bez zaštitne mreže, s povezom na očima, visoko iznad tla… I uspijeva stvoriti čudesnu ulogu koja plijeni pozornost i zaustavlja dah.Ozren Opačić, Miran Kurspahić i Jan Kerekeš, tri mušketira, tri udvarača koji prodaju jedan drugome svoju nesuđenu zaručnicu ili je iznevjeravaju na različite načine, ugodno su se smjestili u koži mladića i muškaraca kakvi su bili na cijeni početkom prošlog stoljeća. Svaki je od njih pronašao način kako da iskomentira svoj lik, a svaki je od njih pronašao tračak ironije, jer muškost se  itekako promijenila od tog vremena. Svojim zafitiljenim brokovima najviše je provocirao Kurspahić, Jan Kerekeš svog je Narcisa snažno argumentirao, a Ozren Opačić posve nas je uvjerio kako je i to moguće, naime da se u krčmi može prodati, za sitne pare, vlastita zaručnica.
      Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije,  red. Georgij Paro
      Još jedna glumica osvaja nizom malenih, ali britkih, posve različitih uloga. Sunčana Zelenika Konjević, koja se u trenu preoblikuje u žene raznih dobi, od vremešne Gazdarice, do raspojasane mlađahne Anke, rasplela je svoj glumački dar i obogatila ga drskim i energičnim žarom zaigranosti i radosti susretanja na sceni s vrhunskim piscem, redateljem i ansamblom. Komičarka i glumica od formata. Ansambl od dvadeset glumaca besprijekorno je uigran. Paro je ponovo uspio postići sa svojim Varaždincima (poslije čudesnog Svatkovića) da daju najbolje od sebe, da daju ono što niti ne slute da se krije u njihovim kreativnim bićima.Treba li reći da je scenografkinja Dinka Jeričević glumcima pružila posve snovite prostore za igru, čas je to otvoreni prostor, čas se pozornica pretvara u gluhu sobu koja pritišće zidovima i stropom svoje likove koji se guše i žele van…Kostimografkinja Diana Kosec-Bourek također si je dala maha. Hoće li se uskoro izgubiti ta preciznost u detalju, ta točnost u vremenu, znakovitost koja skladno slijedi redateljsku i dramaturšku nit? Diana Kosec-Bourek potvrdila je da još uvijek postoje posljednji Mohikanci koji znaju skrojiti kvalitetnu haljinu, hlače s crtom i građansko odijelo u kojima glumci mogu disati, govoriti, kretati se i plesati. Likovnost predstave, za koju su zaslužne Dinka Jeričević i Diana Kosec-Bourek upravo je besprijekorna. Uz oblikovanje svjetla koje potpisuju Dinka Jeričević i Marijan Štrlek, vizualni elementi ove predstave maksimalno koriste mogućnosti pozornice varaždinskoga HNK rušeći bočne i stražnje zidove kazališta. Naposljetku, glazba koju je izabrao i skladao Dragutin Novaković Šarli u svakom djeliću prianja uz skladan, damski, vitki i gipki, nadasve ženstveni oblik Melanije. Slatko-gorko, malo plesa, malo buđenja uz mamurluk poslije neprospavane noći uz diskretne taktova u svijetu bez takta.
      Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Miroslav Krleža, Tri kavaljera frajle Melanije,  red. Georgij Paro
      „Staromodna pripovijest kad je umirala hrvatska moderna“ podnaslov je Krležina romana, a Paro je taj citat podcrtao u programskoj knjižici. Cijeli svoj redateljski i stvaralački vijek Georgij Paro promišljao je autorsku, stvaralačku i potom kazališnu poziciju nas u okvirima Srednje i potom čitave Europe, a najčešće potaknut upravo Krležom, koji je prvorazredni srednjoeuropski pisac. Sada, kada svjedočimo svojevrsnom umiranju dramskoga kazališta, s Tri kavaljera frajle Melanije Paro nas budi iz posve pogrešna uvjerenja kako ničega i nikoga nije bilo prije nas i kako sve moramo ispočetka u novoj Europi. Krleža, Paro i njegovi mnogi vršnjaci čini se da su ipak divovi na čija pleća bi se trebali popeti neki novi, drski i odlučni patuljci. Jedino ćemo tako svi zajedno vidjeti dalje i bistrije.Redatelj Miran Kurspahić, koji je prihvatio zahvalnu ulogu u ovoj predstavi, a koji je jedan od čuvenih odmetnutih redatelja na svojevremenom pokušaju puča na Akademiji dramske umjetnosti, možda je snažan i kazališni i stvaralački znak da različitost može zajedno i da postoji matrica u koju se može upisati i njegov naraštaj, bez prethodna brisanja kolektivne memorije. Uostalom, nekima od nas one su i važne i presudne uspomene, dakle one su dio i našeg identiteta, kao gledatelja i kao kritičara. One su – dakako — predstave koje smo gledali i koje će umrijeti kad umre i posljednji njihov gledatelj koji ih pamti. Paro će nas, zacijelo, još koječim zadužiti i iznenaditi. A na nama je – pamtiti.© Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 20. lipnja 2013.

      Uzbudljivi pothvat

      59. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2013.: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro

      • 59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij ParoDogodi se tako da se glumac otme kontroli i da istupi iz trupe/zbora. Upravo izlaskom zborovođe iz zbora rađa se tragedija. Posrijedi je priča o rađanju drame i kazališta, ali ta se priča unedogled ponavlja i kad je riječ o osobnim sudbinama bolna je. Vilim Matula svoju je sigurnost u ansamblu Zagrebačkoga kazališta mladih odavna zamijenio za nesigurnost osamljenog putujućega glumca. Ostao je doslovce sam na sceni oduševivši nas Münchhausenom u režiji Borisa Kovačevića, predstavom u kojoj uspijeva već godinama zadržati pozornost publike, uslijedila je i nedavna predstava Poslijediplomsko obrazovanje u režiji Borne Armaninija u kojoj također sam na sceni koristi formu stand up komedije kako bi publici ponudio novi teatarski oblik i upozorio na različite mogućnosti izvođača osamljenog na sceni pred publikom. Još svojim velikim projektom Macbetha Matula je potkraj devedesetih iskušao do krajnjih granica sposobnost pojedinca da se suoči s kolektivom koristeći vlastite resurse, okupljajući veliki ansambl, upropastivši se materijalno, činilo se tada. No, njegova priča ima sretan nastavak.59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro
        Ljetos je sa Georgijem Parom i s velikim ansamblom splitskoga Hrvatskoga narodnoga kazališta, tragao za mogućnošću da se kao pojedinac artikulira u grupi i s grupom. Paro je cijelom procesu pristupio smireno i razložno. Prvi se dio predstave igra u dvorištu Galerije umjetnina. Publici se na početku predstave nude kanapeići, kao što je to i na svakojakim domjencima, a potom poslije glumačke igre pred bijelim mramornim zidovima, cijela se ekipa s publikom seli u park, podno Bedema Cornaro, u prostor šume. Paro je doslovce razodjenuo svog Timona Atenjanina. Taj zagonetni Shakespeareov lik, koji je u jednom trenutku imao sve: moć, novac, prijatelje, ugled… u trenu je ostao bez ičega. Vrhunac je predstave kada Vilim Matula, trgajući sa sebe kostim bivšeg uglednika Timona, ostaje posve nag pred publikom. Ništa od civilizacije Timon više ne želi, pa niti odjeću.Našavši u šumi skrivene zlatnike, ponovo se javljaju iste poteškoće, dolaze prijatelji, molitelji… Ulizice… Timon je u sebi razdvojen između želje da pomogne u tome da se njegova dekadentna Atena sravni sa zemljom i između toga da obrani kolektiv koji ga je tako snažno iznevjerio, ali iz kojeg je potekao. Paro se kao redatelj priklanja smirenosti i pomirenosti sa svijetom. Otklanja mogućnost i pristajanje na novu manipulaciju kao kvalitetan izlazak iz bolne društvene situacije. Čovjek se mora usredotočiti na sebe i prihvatiti svoju bol i samoću spokojno i smireno. Čovjek se, tvrdi Paro, mora obračunati ponajprije sam sa sobom!
        59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro
        Te varijacije osobnosti i grupe, koje su teme svih velikih djela zapadne civilizacije, koja je i otkrila individualnost, jasno se i dosljedno prikazuju u predstavi zahvaljujući briljantnoj glumi Vilima Matule, njegovoj sposobnosti da i na sceni bude sam i protiv svih, kao što to čini i u životu. U dvojici suigrača pronašao je pouzdane i sigurne partnere. To su ponajprije glumci Sreten Mokrović i Trpimir Jurkić. Prvi je u ulozi Dvorskog, glavnog Timonova sluge, smiren i dobrohotan, samozatajan. Upravo tom stamenošću i smirenim baritonom, omogućuje živost i zaigranost Timonu u širokom rasponu. Mokrović pazi i čuva Matulu/Timona, da ne prijeđe granicu s koje nema povratka u svoju životnu ulogu.S druge je Trpimir Jurkić u ulozi Apemanta, mrzovoljna filozofa. Od prilično brbljave uloge, sačinjene po uzoru na iskrivljenog Sokrata, Jurkić je napravio živu i snažnu osobnost koja u jezičnoj zaigranosti traži puta do Timona i stvara u njemu brojne spoznajne okidače koji su podjednako namijenjeni publici. Jurkić je duhovit, sardoničan, od smijeha koji on proizvodi ledi se krv u žilama, a opet ljepotu je svoje uloge tražio u snažnom suosjećanju koje njegov Apemant pruža Timonu. I tu je prisutna dvojnost, kao i u svakom drugom komadiću ove predstave. Svojom visprenošću omogućuju Matuli da naslovni lik oblikuje s mnogim sjenama i tamnim potezima glumačkoga kista.
        59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro
        Ansambl splitskoga HNK-a predano je prihvatio redateljsku ponudu da svaki glumac bude uokviren posebnom stilskom naznakom, da ima solo-dionicu, da u izglobljenom svijetu koji tvori rešetka koju si lik sam nameće traži svoju os i brani osobnost lika koji tumači. Redatelj Paro je bez krzmanja uveo u predstavu i striptizete i lutke na napuhavanje iz seks shopova i sobni bicikl…. Varira tako odnos pojedinca i tehnologije i različitih izvedbenih medija te zaokružuje scenske slike začuđujućim. A glavno je čudo to da se svijet toliko promijenio, a opet je ostao isti.U tome mu svojski pomaže scenografkinja Dinka Jeričević. Ona je izborom dvaju posve oprečnih prostora, jednog urbanog, muzejskog, drugog u šumi (parku), omogućila raskrinkavanje ne samo radnje Shakespeareove i Parove, dakle Timonove, nego je jasno pocrtala kakvim se sve sredstvima manipulacije služe mediji, pa i kazalište, kako bi zaveli svog promatrača. Na sceni nije nag samo Timon, nego i svaki gledatelj koji izložen svijetu spektakla najednom otkriva vlastitu osobnost i izgubljenost, pa i nevažnost u tom svijetu. Neminovno se time izaziva čežnja za povratkom svojoj ljudskoj biti, ali tko će je naći, kad je tijekom vremena izbrisana, izblijedjela… Kostimografkinja Dijana Kosec Bourek je posve suvremenim kostimima omogućila likovima i glumcima koji ih kreiraju, snažan dodir sa suvremenošću. Duhovite su njene intervencije, spomenimo npr. da je u jednom trenutku filozofa Apemata odjenula kao planinara…
        59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro
        Shakespeare se ne doživljava kao petrificirani klasik kojeg treba obožavati, nego je za sve autore i kreatore ove predstave snažno štivo koje treba dubinski iščitati i tako ga predstaviti, izvesti pred publikom. Doslovce, treba ga dovesti na svjetlo za koje se izvrsno pobrinuo Miljenko Bengez. Svjetlost je ove predstave također bipolarna. U prvom je činu hladna, odbija se od bijelog muzejskog mramora, a noć je u šumi u drugom činu prikazana toplim, žutim reflektorskim lampama. Bengez doslovce, poput sunca, nastoji ogrijati Timona/Matulu i tako mu nastoji toplinom prirodne svjetlosti nadomjestiti ono što mu u urbanom životu nedostaje, a to je ljudska toplina, iskreno, a ne lažno, licemjerno prijateljstvo…Gledatelja se tako neprestance izbacuje iz netom uspostavljene ravnoteže i ponovo mu se nudi pustolovina novog otkrivanja smisla i značenja. Jednoznačnosti nema u ovoj predstavi. Mnogoglasje je ono što Paro nudi poentirajući ljetos izuzetnom, velikom i snažnom predstavom. Odsutnost svake banalnosti, čvrsta okomica predstave, a opet razlivenost u mnoštvo rukavaca koji svi vode do gledatelja. Svatko dobija svoje, onoliko koliko može podnijeti u određenoj svojoj životnoj dobi…
        59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro
        Kao i Shakespeare, Paro varira temu novca. Može li on nadomjestiti svaki oblik iskazivanja ljudskosti?! Nepristajanje Timona Atenjanina da se vrati u svijet novca, nakana da ostane nag u prirodi, snažno osvaja gledatelja. Čovjek koji gotovo istovremeno proklinje svoj rodni grad i moli za njegov opstanak tema je koja je starija i od Shakespearea i sama je povezana s nastankom tragedije. Dodajmo svemu tome i nevjerojatnu sljubljenost biografije nositelja naslovne uloge Vilima Matule i Georgija Para. Samo što je Paro prevalio daleko veći put, a Matuli je put pod noge još… Štošta ga još čeka. Da nije tako Timona bismo nazvali njegovom životnom ulogom. Ovako, ta ga uloga još čeka u budućnosti.Obojica su izabrali i zanimanje i način života koji podrazumijeva skromnost u novčanim stvarima, obojica su se često govorili ne društvenoj narudžbi i zbog toga se više puta strmo uspinjali i strmo padali u svojim karijerama nastojeći biti vjerni sebi. S jedne je strane Timona moguće čitati, kao što ga je pročitao i Karl Marx, kao bespoštednu kritiku društva koje svoje temelje gradi na novcu. Paro je pristupio cijelom tom pitanju koristeći se ljudima kao bitnim polugama i kao izvoru i ušću istraživanja problema prije svega ljudskosti i smisla postojanja u zajednici. Odličan prijevod Antuna Šoljana priziva i davnu predstavu Tomislava Radića u zagrebačkom HNK-u i Radićev Timon, film s Borisom Buzančićem iz 1973. godine. Georgij Paro omogućio je ovim pothvatom, a doista to jest veliki i uzbudljivi pothvat Splitskog ljeta i HNK Split, da se Shakespeareovo, Šoljanovo i naše vrijeme susretnu, da se Matulin i njegov naraštaj ogledaju na zajedničkom poslu i da se tako obnovljeni prisjetimo Šoljanovih dječačkih, zaigranih stihova:„Lijepa si zemljo moja,
        i od sviju tako voljena,
        trebaš li još i ljubav
        nevažnog Antuna Šoljana.“© Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 8. studenoga 2013.59. Splitsko ljeto: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro
        William Shakespeare
        Timon Atenjanin
        redatelj Georgij Paro
        premijera
        dramaturška obrada Georgij Paro, prijevod Antun Šoljan, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Dijana Kosec Bourek, scenska glazba Gordan Tudor, oblikovanje svjetla Miljenko Bengez, oblikovanje zvuka Tomislav Luetić, scenski pokret Alen Čelić, lektorica Jagoda Granić, asistent redatelja Ivan Plazibat, asistenti kostimografkinje Barbara Bourek, Mario Leko, asistenti redatelja – volonteri Nikola Šimić, Nina Kolar
        izvode: Vilim Matula (Timon), Vladimir Posavec Tušek (Lucije), Filip Radoš (Lukul), Mijo Jurišić (Ventidije), Goran Marković (Alkibijad), Trpimir Jurkić (Apemant), Sreten Mokrović (Dvorski), Duje Grubišić (Lucilije / Vojnik / Bandit), Ivo Perkušić (Servilije / Vojnik), Marjan Nejašmić Banić (Kafis / Vojnik / Bandit), Vicko Bilandžić (Draguljar / Bandit), Nenad Srdelić (Pjesnik), Josip Zovko (Slikar), Nikša Arčanin (Hortenzije / Vojnik / Bandit / Kupid), Milan Zdravković (Stari Atenjanin), Žarko Radić (Prvi Senator), Mirko Kraljev (Drugi Senator), Tajana Jovanović (Frinija), Arijana Čulina (Timandra), Kristina Bajrić, Venka Mandić (Amazonke), Hari Zlodre (Pijanist), Marko Gulin, Luka Javorčić, Marko Melvan, Marin Tomić (Vojnici / Poslužitelji)

        INTERVJUI GEORGIJA PARA:

      Intervju Georgija Para u Vijencu: “Nacionalno nije natražnjačko”

      Intervju: Gerogij Paro za Slobodnu Dalmaciju: “Kad te tuku s leđa i prsa ostaješ uspravan”

       

       

One Comment dana “10. KAZALIŠTE: Miroslav Krleža / “Legenda” / hrvatska praizvedba / 2. 7. 2015. / 21.00 / Krležin Gvozd”


  1. […] Preporučamo, pratite nastanak predstave, prvijenca Miroslava Krleže: “Legenda” u režiji Georgija Para. Praizvedba će biti u dvorištu Krležne kuće, na Gvozdu 23. Više na: Hrvatska praizvedba: Miroslav Krleža “Legenda” […]


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: