Nove knjige

Georgij Paro, Pospremanje, Disput, Zagreb, 2010.

Georgij Paro obilježio je hrvatsko kazalište brojnim sljedbenicimima, učenicima i osporavateljima. No, svima je njim on čvrsto uporište.

A, zašto bih ja radio ono što Oni hoće?

„Oprostite, a zašto bih ja radio ono što Oni hoće!?“   To me jetko upitao Georgij Paro kratko komentiravši moju opservaciju kako od njega očekuju da se vrati svom avangardnom redateljskom rukopisu koji je ostvario u Brechtovu „Edvardu II.“  na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971. Raspravu o tome tko su to Oni ostavimo za drugu priliku. Ovaj put bitno je ustvrditi to kako imamo posla s redateljem tvrde šije, koji je sam kreirao i razotkrivao društvenu narudžbu. Jedan od najboljih Gavellinih učenika, toliko dobar, da je već za studija odmakao vrlo daleko od svog učitelja, usprkos svim tegobnim mijenama kojima je kao umjetnik bio izložen, nanizao je mali, ali dragocjen niz knjiga o svojem redateljskom radu.

Spomenimo „Theatraliu Disjectu“, „Pisma Miletiću“, a 2010. godine Disput je, uz pomnu uredničku pasku Nina Škrabe, objavio njegovo „Pospremanje“. Koga to Paro posprema? Nas, jasno, društvenu sredinu iz koje je ponikao, koju je oblikovao, s kojom se svađao i od koje je svake godine na nekoliko mjeseci bježao u Ameriku kako bi se svjež vratio novim izazovima.

„Neumrli duh Gotovčeve glazbe još i danas svjedoči o nekadašnjimživotima ‘Eduarda’, ‘Areteja’, ‘Kolumba’, ‘Glorije’, piše Paro (str. 111), bez imalo krzmanja svjedočeći kako je svoje najizazovnije režije napravio potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. U tom kratkom zapisu o Peri Gotovcu kao Ključnom suradniku lamentira i o glazbi u predstavi: „kazalište je fizičko, glazba je nematerijalna. Kad umre predstava, glazba se odvaja od nje baš kao što se, kako neki vjeruju, duh odvaja od tijela u trenutku smrti“. Piše tako o ključnom songu „Edvarda II.“ „Ne dajte da vas zavedu“ koji za njega na dubrovačkim skalinama, svaki put kad se susretnu, izvodi Ibrica Jusić, dakle u pamćenju mu još stoluje ta predstava.

„Uvijek sam smatrao da emotivno u kazalištu treba imati bar malu prevagu nad razumskim, a glazba u tom smislu igra vrlo važnu ulogu“, piše Paro dekonstruirajući svoj redateljski rukopis.  Svojim najsmionijim i najriskantnijim redateljskim zamislima proglašava „Eduarda“, „Areteja“ i „Kolumba“…

Budući da je kazalište skupa umjetnost, uvijek je nužan mecena, a u zemljama istočno od Berlinskog zida jedini mogući mecena bila je država. Paro je neumrli izdanak generacije koja je umjesto politike izabrala umjetnost kao polje svog djelovanja. U Hrvatskoj (i bivšoj Jugoslaviji) sredinom pedesetih počinje otvaranje prema zapadnoj kulturi, osobito anglosaksonskoj i frankofonoj. Država je tolerirala u malim dvoranama ekscesene predstave, predstave koje su problematizirale stvarnost i pripremale intelektualnu situaciju otvorenog društva koje imamo danas u Hrvatskoj. Imamo toliko otvoreno društvo da je nastao i posvemašnji propuh koji je otpuhao i zameo mnogog vrijednog i koristnog autora.

Paradoksalno, upravo ti intelektuaci, koji su u to najteže doba saobraćali s umjetničkim modernističkim strujanjima danas su nepospremljeni“, ne zna se što i kamo s njima. Jer, vrijeme je uzmaka humanističke pred tehničkom i tehnokratskom inteligencijom u globalizaciji kao negaciji malih kultura.

Pedesetih i šezdesetih, pa i sedamdesetih godina kad je Europa još vjerovala da je umjetnost alternativa religiji i da je

umjetnošću moguće uspostaviti komunikaciju između različitih kultura, jezika i religija, ti su intelektualci stvarali Novu duhovnu Europu i u Hrvatskoj, a ona danas ne zna što će s njima.

No, Georgij Paro točno zna što mu je činiti. Piše o Krleži, piše o Ranku Marinkoviću, o dvojici oprečnih dramatičara s kojima je vodio redateljski i dramaturški dijalog cijelog života. Piše i o Šenoinoj „Ljubici“, prešućenoj uspješnici Glumačke družine Histrion, u dramaturškoj suradnji s Ninom Škrabom, predstavom s kojom je premostio vrijeme i hrabro ostvario svojevrsnu dijalektičku opreku s „Ljubicom“ Božidara Violića ranih sedamdesetih koja je postavljena u HNK upravo po narudžbi Georgija Para.

O taštini kad je riječ, u „Pospremanju“ tvrdi kako ju je s godinama izgubio. Vjerojatno je to i tanja njegova opstanka, jer od situacije kad je preko cijele ulice ranih devedesetih pisalo „Zastave – Georgij Paro“ do situacije u kojoj na premijeri njegovih predstava sjedi samo jedan ili niti jedan kritičar, Paro je prevalio golem put, kao i njegova generacija i generacija mlađeg naraštaja koju je odgojio, a koja je upravo svoj rukopis sagradila „svađajući“ se s Parom i njegovima (Dino Radojević, Kosta Spaić, Božidar Violić, Mladen Škiljan, Joško Juvančić…).

Paro je izvrstan Gavellin učenik upravo po tome, vidi se i u „Pospremanju“, što je svog učitelja već zarana prozreo i shvatio kao čvrst temelj na kojem se može graditi novo zdanje.

„Glumac je suautor, sustvaratelj teksta“, piše Paro (str. 9) u „Prolegomeni za Gavellinu klasu“, tvrdeći ipak kako „Principi Gavellina teatra, međutim, mogu biti poticajni i danas“. Za Gavellu je, kaže „režija jednako dramaturgija, redatelj jednako dramaturg…

U pismu Vedranu Mlikoti, glumcu koji je u selu Zagvozdu stvorio jedan od najposjećenijih glumačkih, kazališnih festivala „Glumci u Zagvozdu“ poručuje u tekstu „Zagvozd“: „Stvorio si čudo, čuvaj ga! Čuvaj ga od napuhanih žaba, prodanih duša, samozvanih genija, od nemoćnih, zlih i pokvarenih ljudi koji moraju širiti svoju bolest na sve oko sebe tako da bi uopće bili nešto; najbolesniji od bolesnih. Čuvaj se lažne pameti, uči od mudrosti svojih Zagvožđana“.

Knjiga je stukturirana ovako: u prvom poglavlju „Režija i dramaturgija“ većinom piše o svojim režijama,

naslov drugog „Sjećanja, obljetnice, pisma, smrti itd..“ govori dovoljno i o sadržaju, osobito upozoravam na susret s Ljubimovim i na kratku rečenicu „Pa, mi smo to već odavna radili“, osobito su dragocjena pisma glumcima u kojima i dekonstruira njihov stvaralački postupak („Tonko Lonza, Perfekcionist)… U trećem poglavlju „Južna Kalifornija“ piše o svom životu  preko Velike bare i svojim prijateljima, o rastanku s Dickom Barnesom. Prije Pogovora Nina Škrabe „George the Laker“ osobito su dragocjena urednički „Popis režija Georgija Para“ i kad se vidi da je od prve režije 1953. do posljednje 2010. u Kerempuhu, ostvaren tako velik i neprekinut niz čovjek se zapita koliko je to zapravo života u tom jednom Paru!

Najzanimljivije je ipak u „Pospremanju“ ono čega nema. Najmanje je Parova svjedočenja o devedesetim godinama, o vremenu kad je bio intendantom Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Nema niti retka o „Osmanu“, baroknom spjevu Ivana Gundulića, za koji je Paro angažirao sva tri ansambla u jeku rata surađujući tijesno s Mersadom Berberom na likovnosti predstave. Nasreću, dokumentarni film o režiranju te predstave omogućuje pomnu rekonstrukciju njegova rada i dekonstrukciju Parovih nakana. Dječačka, vriskava zaigranost kojom potiče glumce (Dragan Despot) na igru, zauvijek bi bila zapamćena samo u uskom krugu glumaca, jer u svjetovnom životu Paro odiše mirom i spokojem. Upravo taj „divlji u srcu“, kako Škrabe piše „kozačko-dalmatinska“ duša, mudrac tvrde šije, vruća srca i duge pameti i pamćenja, mogao je premostiti sve mijene i ostati vjeran sebi svojoj umjetnosti. Biti istovremeno kozmopolit i stvarati za lokalno svoje karlovačko, svoje hrvatsko ishodište… Teška, ali za Para posve ostvariva zadaća.

Želimir Ciglar

Drame iz svijeta umjetnosti

Borben Vladović, Mastiks: dramski tekstovi, Književni krug, Split, 2009.

Pjesnik, romansijer, novelist i dramski pisac BORBEN VLADOVIĆ objavio je u srpnju 2009. godine knjigu drama Mastiks u Biblioteci suvremenih hrvatskih pisaca Književnoga kruga Split. Na uvodnom je mjestu kazališna drama Aida, koja je već objavljena kao samostalna knjiga. O njoj Vladović kaže: «Dramu ‘Aida’ napisao sam po elementarnim motivima Verdijeve i Ghislanzonijeve opere ‘Aida’. Moj tekst, u odnosu na Ghislanzonijev libreto, potpuno je samosvojno i originalno dramsko djelo.» Ujedno, to djelo posvećuje «teatarskoj splitskoj publici, s kojom sam puno godina pratio tu očaravajuću operu, izlažući se ponekad, zajedno s drugim štedljivim studentima, i smrtnoj opasnosti, prateći Radamesa i Aidu s vrha kampanila Sv. Duje», kaže autor.

Aida je najzahtjevnija drama i tvori neobičan spoj operne, petrificirane forme s eshilovskom tragedijom. Autor široke operne geste pretvara u obilne i široko razvedene rečenice svojih likova koji u predratnoj i poratnoj situaciji drevnog Egipta pokušavaju uspostaviti ljubavnu vezu drukčijih. Junak Aide nije naslovna uloga, već muškarac, egipatski vojskovođa Radames koji je, kao i svaki tragični antički junak, suočen s konfliktom unutar vlastite osobe, a najradije bi ga razriješio mačem, presjekavši i sebe na dvije polovice: jednu namijenjenu ljubavi prema lijepoj etiopskoj zarobljenici Aidi, a drugu prema vlastitoj domovini koja mu tu ljubav brani. U tragičnom finalu, posve nalik na skončanje Antigone i Hemona živih zazidanih u grobu, simbolički urezanom ispod spomenika domovini, Aida i Radames umiru zajednički. Ali, kći egipatskoga kralja Amneris, koja je i uzrokom njihove propasti, na njihovu grobištu osamljena glasno  tuguje, dok se u pozadini čuju arije iz Verdijeve opere Aide. Ta četveročinska drama s lakoćom se može postaviti u komornim uvjetima,  sa sedmero ili osmero glumaca, a može se igrati i spektakularno, na otvorenom prostoru pred mnoštvom.

Borben Vladović je u Mastiksu okupio i tri radiodrame: Kralj Artur (Rubinstein), Mastiks i Armando čudno diše.  Sve su potaknute situacijama i likovima iz svijeta umjetnosti i sve su izvedene u Dramskom programu Hrvatskog radija, gdje je do umirovljenja kao dramaturg-urednik Borben Vladović bio zaposlen (uredio je četiri sveska Portreta umjetnika u drami). Radiodrama Kralj Artur (Rubinstein) spaja dvojicu pijanista: Arthura Rubinsteina i Svjatoslava Richtera, te Salomona, američkog impresarija za gostovanja u Sovjetskom Savezu. Drama realistično suočava svijet glazbenika i glazbe, dakle svijet umjetnosti, sa svakodnevicom običnih ljudi, sve do završnice u kojoj se pisac odlučuje za fantastičan zaokret. Mastiks je drama o glumcu koji se toliko srodio sa svojom maskom da su mu se glumački brkovi zauvijek zalijepili za usnicu. Komični su pokušaji skidanja tih brkova, privikavanja na njih, ali također tu se iskazuje  i autorova crnohumornost kojom prokazuje laž u svijetu koji bi se trebao baviti istinom. Ne bi trebalo čuditi ako je pisac iskoristio istinsku situaciju iz kazališta, kakvih ne manjka. I Armando čudno diše priključuje se, možda i ponajviše, fantastičnim elementima. Ljubavna priča, tehnika disanja, pucanje iz pištolja u glavice makova… Element nadrealnog u toj je radiodrami najsnažniji.

Treći dio knjige čine dvije radiokomedije: Prijenos pijanina i druge zgode te I što biste vi s takvom ljubavlju.  Vladović se u komedijama skladno poigrava miješajući standardni jezik s dijalektima i žargonom. Živo slika likove omogućujući glumcima da njegove rečenice ispune životom i da im šire semantičko polje u svim smjerovima. Obje komedije okupljene su oko banalnih zgoda: prva oko prenošenja potrebnih (klavir) i nepotrebnih stvari (stara kada), a druga je, kao što i naslov kazuje, ponovo usredotočena na ono što Vladovića najviše zanima, a to je ljubav i sve ono što tim imenom pogrešno zovemo. «Ljubav o kojoj ja govorim, o kojoj ja govorim, je da ne pokušavaš ubijati ljude», kaže jedan od likova.  Autor metaforu srednjovjekovnog ideala ljubavnika u oklopu dovodi do apsurda suočavajući ga sa slikom starca stradala u prometnoj nesreći koji sav zagipsan, tek kroz prorez, kao kroz viteški vizir, najveću utjehu nalazi kad uoči ljubav svog života, s kojom je i proveo život.

Tako nam taj pjesnik i među koricama ove dramske zbirke poručuje kako je ipak od svega najveća ljubav. Ona pak može biti posve jednostavna, samozatajna i trajna. Nije nužno da bude trijumfalna kao Aidina i Radamesova, ali je lijepo.

Želimir Ciglar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: