Povijest hrvatskog jezika

Filološki fakultet „Blaže Koneski“                                       15.  12. 2010.

Sveučilište «Sv. Kiril i Metodij»

Katedra za makedonski jezik i

južnoslavenske jezike

Lektorat hrvatskoga jezika

kolegij Povijest hrvatskog jezika 1                   Ime i prezime__________________

zimski semestar ak. godine 2010./2011.           br. indeksa____________________

ISPIT

Piši čitko latiničnim pismom i hrvatskim jezikom!

1. Što je trojezična hereza, uz koje je osobe vezana i kako je završila? (10)

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

2. Zašto Bašćansku ploču zovemo draguljem hrvatske književnosti i jezika? Kojim je pismom pisana, kojim književnim jezikom, koji se hrvatski vladar na njoj spominje, što dokazuje zapis na njoj? (10)

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

3. Kada završava predmigracijsko razdoblje hrvatskog jezika, uz koji je povijesni događaj vezana? (10)

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

4. Po čemu se temeljno razlikuje predmigracijsko i migracijsko razdoblje kad je riječ o zapadnim novoštokavskim govorima? (15)

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

  1. U Zapisu popa Martinca zapisano je „nalegoše Turci na jazik hrvacki“. Objasni što to znači, koje je godine zapisano i o čemu govori tekst? (15)

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

  1. Kojim je jezikom pisano pismo grofa Petra Zrinskog Ani Katarini Zrinskoj, o čemu se govori u pismu i o kakvom jezičnom krugu svjedoči? Nabroji barem još dvojicu sudionika tog jezičnoga kruga! (10)

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

  1. Koje je godine tiskana „Judita“ Marka Marulića i kojim književnim jezikom? O čemu govori taj spjev? (10)

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

  1. Objasni trojezičnost i tropismenost u Hrvata! (10)

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

  1. Koje je godine i kojim pismom tiskana prva hrvatska knjiga i kako se zove? (10)

__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Bodovi             / 100

Iz predmeta Povijest hrvatskog jezika donosimo skriptu i popis literature

Povijest hrvatskog jezika

Skripta za studente hrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski”

Priredio mr. Želimir Ciglar, prof. lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu “Sveti Ćiril i Metod”  u Republici Makedoniji

Sažtak skripte Povijest hrvatskog jezika

  1. Pretpovijesno razdoblje (Črnorizac Hrabar:  Slaveni črtama i rezam pisahu)
  2. Povijesno razdoblje: prvi pisani spomenici (u Hrvatskoj latinicom „Pro duce Terpim“
  3. Misija Ćirila u Metoda u Moravsku, oblikovanje prvoga književnog jezika svih Slavena na temelju makedonskog narječja u okolici Soluna, glagoljica
  4. Ohridska škola
  5. Razdoblje u kojem 3.200 učenika Klimenta Ohridskog širi pismenost među Slavenima
  6. Hrvati prihvaćaju glagoljicu, ćirilicu i latinicu. Čakavski književni  jezik, prvotisak „Misal po zakonu rimskoga dvora“ 1483. godine. Da bi sačuvali Ćirilovu baštinu već od 13. stoljeća autorom glagoljice proglašavaju Sv. Jeronima, a autorom ćirilice Ćirila
  7. Godine 1493. Krbavska bitka, Zapis popa Martinca, zamire čakavski književni jezik i formiraju se kajkavski i štokavski. Marko Marulić piše 1501.  „Juditu“ na čakavskom (na glagoljici ?!) Dubrovnik, Hvar, Zadar (procvat književnosti)
  8. Pod navalom Turaka jača štokavski element, čakavski i kajkavski se povlače na rubove. Pokušaji ujednačavanja pisma i jezika (protestatski pisci, Ozaljski krug, Vitezović)
  9. Predilirsko razdoblje. „Vre i svoj jazik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati“, Pavao Štoos o latinskom u državnoj službi
  10. Gajeva pravopisna reforma, Bečki dogovor 1850. i 1851. Hrvati prihvaćaju definitivno štokavski kao književni jezik, zagrebačka, riječka i zadarska filološka škola
  11. Maretićevci
  12. 20. stoljeće
  13. Novosadski dogovor
  14. Deklaracija o položaju hrvatskog jezika 1967.
  15. Hrvatski pravopis 1971.
  16. Amandmani na ustav 1974. (hrvatski jezik)
  17. Godina 1987. Ustavni sud Jugoslavije ruši amandmane iz 1974.
  18. Sabor Republike Hrvatske proglašava pravo Hrvatima da svoj jezik nazivaju hrvatskim imenom

Povijesni okvir nastanka prvog književnog jezika i pisma svih Slavena

Prije dolaska na današnje prostore Slaveni su govorili jezikom praslavenskim. Rekonstruiran je, i zna se da je, primjerice, imao osam padeža. Rekonstrukcija je obavljena usporednom analizom slavenskih  jezika. Do devetog stoljeća nema nikakvih zapisa o tom jeziku. Črnorizac Hrabar (črnorizac je naziv za čovjeka koji nosi crnu rizu, tj. crnu odjeću, a to su bili monasi, redovnici) piše kako Slaveni “črtama i rezama pisahu” (neki misle da su to bile rune). Danas znamo da su to činili  na kori drveta (brezova kora), pa nije čudo što nije ostalo sačuvanih zapisa.

Kad su Hrvati došli u današnju postojbinu, Hrvatsku, bili su pogani i nepismeni. Stanovništvo koje su zatekli i s kojima su se susretali bilo je krćansko. Osnovavši svoju državu i primivši kršćanstvo, Hrvati su se susreli i s pismom, latinicom. Hrvatski su knezovi državne ugovore dali pisati latinskim jezikom, a i u prvim izgrađenim crkvama i samostanima latinskim jezikom i pismom zabilježena su hrvatska imena: u Ninu ime kneza Godečaja (Godežava), na krstionici i ime kneza Višeslava, na ukrasnoj gredi nekoliko crkava ime kneza Branimira.

Prve jednostavne molitve “Očenaš” i “Ispovjed vjere” bile su prevedene s latinskoga, i pobožni ih je puk govorio napamet. Prvo hrvatsko pismo bilo je, dakle, latinica; prvi jezik državnih dokumenata je latinski. Drugo hrvatsko pismo je glagoljica. Godine 863. iz Carigrada krenula su Sveta braća Konstantin Ćiril i  Metod, u Moravsku, na poziv kneza Rastislava uspostaviti državnu i crkvenu organizaciju.

Traktat  (rasprava)  Črnorisca Hrabra “O pismenima” obrana je slavenskog pisma koje je izumio sveti Konstantin Ćiril, a to je glagoljica. To je jedan od malobrojnih tekstova na staroslavenskom jeziku, pisan za svjetovne, a ne za liturgijske potrebe. Svjedoči da su Slaveni, pa i Hrvati, prije misije Svete braće pokušali pisati svoju riječ grčkim ili latinskim pismenima, ali bez sustava.

O pismenima

  1. 1. Prije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima brojahu i
  2. 2. gatъhu, jъ r bijahu pogani.
  3. 3. Pokrstivši se, truđahu se slavensku riječ zapisivati latinskim i grčkim pismenima, bez sustava. Ta kako se može grčkim pismenima dobro pisati: Bogъ, ili životy, ili зelo, ili crъ kъ vъ , ili čajanie, ili širota, ili jadъ , ili ơdu, ili junostъ , ili językъ, ili drugo njima slično? I tako bijaše mnogo godina.
  4. 4. Potom pak čovjekoljubac Bog, koji sve uređuje i ne ostavlja ljudskoga roda bez razuma, nego sve privodi k razumu i spasenju, smilovavši se na slavenski rod, posla im svetoga Konstantina Filozofa, nazvanoga Ćirilom, muža pravedna i istinita, i on im sastavi 38 pismena, jedna po načinu grčih slova druga pak po slavenskoj riječi.

Staroslavenski je prvi književni jezik svih Slavena, dakle i Hrvata i Makedonaca, a standardizirao ga je na osnovi govora makedonskih Slavena iz Soluna Konstantin Ćiril. To je, dakle, prvi zapisani poznati slavenski jezik.  I zato ga treba razlikovati od praslavenskog (neki jezikoslovci misle kako kao jedinstveni jezik svih Slavena i nije nikada postojao, no sigurno je da su tada  razlike među slavenskim jezicima (ili dijalektima)  bile znatno manje, a stupanj razumijevanja neusporedivo veći no danas).

Na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna Konstantin Ćiril oblikuje prvi književni jezik svih Slavena, staroslavenski, (neki ga zovu i  crkvenoslavenskim, općeslavenskim). Na poziv moravskoga kneza Rastislava polazi  u Moravsku i na putu koji je mogao trajati i dva mjeseca smišlja novo pismo za sve Slavene, glagoljicu koja se u hrvatskim krajevima u kojima se očuvalo slavensko bogoslužje sačuvala i koristila do 19. stoljeća.

Moravska misija, trojezična hereza i počeci hrvatske pismenosti

“U 19. se stoljeću pogrešno smatralo, pa i pisalo, a to često puta i danas čujemo, das u Konstatin –Ćiril i Metod krenuli među Slavene da im donesu kršćanstvo, to jest da ih pokrste. Međutim – to nije posve točno. Slaveni su u devetom stoljeću, bar oni u Hrvatskoj, Moravskoj i Panoniji, bili većinom pokršteni. Kršćanstvo su primili slavenski knezovi i najuži krug iz vladalačke kuće. Narod je i dalje vjerovao kao u pretkršćansko vrijeme (Perun, Veles nap. prir.…).  Bez obzira na pritiske s dvora ili na uvjeravanja misionara koji su dolazili propovijedati kršćansku vjeru među narod. Zapadno Rimsko carstvo odavna je nestalo s pozornice. Barbari su razorili sve upravne i druge institucije na širokim prostranstvima tog carstva. U devetom stoljeću javlja se nova snaga, Franci, koja pokušava obnoviti to carstvo. Od 800. godine kada je u Rimu okrunjen Karlo Veliki, franački kraljevi i njemački carevi pokušavaju nametnuti svoju koncepciju vlasti i Rimu, odnosno papi, to jest Katoličkoj crkvi. Na zapadu se također javlja cezaropapizam, bar na kratko vrijeme, ali budući da su carevi daleko papa uspijeva održati duhovnu i političku samostalnost. Na istoku Bizant trpi teške pritiske na duge granice svoje prostrane države. Carstvo okružuju narodi zadojeni islamskom ideologijom, pa Bizant mora golemu snagu trošiti na obranu svojih istočnih granica. U međuvremenu Slaveni su naselili Balkanski poluotok, i Panoniju i u cijelu sjeveroistočnu Europu. Mađara tada još nema u Europi, pa je slavenski svijet jedinstven. Vrlo agresivno bugarsko pleme već misli na političku organizaciju koja bi obuhvatila i slavenske i neslavenske narode te prodire duboko u Panonsku nizinu. Uspostavljaju se pojedine slavenske države. Neke uspijevaju sačuvati punu samostalnost. Hrvatskoj je pošlo za rukom kad se otrgla franačkoj premoći i uspostavila vlast nad svojom zemljom od mora do Drave. Hrvatski knezovi spretnom politikom, lavirajući između Franaka i Bizanta, Zapada i Istoka uspijevaju osamostaliti i učvrstiti svoju vlast povezujući se uz duhovnog poglavara, papu i Rimsku kuriju.

U Europi se tada jasno razabire podijeljenost na Istok – Bizant i na Zapad – Franke. Slaveni su se u Europi smjestili između Istoka i Zapada: mogu se prikloniti jednoj ili drugoj strani. Oni su brojem i smještajem velika snaga, ali uspavana, neorganizirana – kao sila nepostojeći. Upravo u to vrijeme javljaju se Konstantin-Ćiril i Metod rodom iz Soluna. Njihov otac bio je visoki državni vojni zapovjednik. U Solunu se u to vrijeme govori grčki i slavenski. Braća su naučila govoriti uz materinski grčki, i druge jezike ali slavenski im je bio bliži, jer su se u djetinjstvu igrali s djecom Slavena, u kući su imali slavenske poslužitelje, robove ili sluge. Oni su vrlo dobro znali gdje i kako Slaveni žive i koje ih brige pritiskaju. O tome imamo vrlo dobro svjedočanstvo u “Žitiju Konstantina-Ćirila”, izvornom spomeniku, povijesnom dokumentu koji je napisan neposredno poslije smrti Konstantina-Ćirila. Evo što “Žitije” govori:

“Dok se Filozof veselio u Bogu, opet dođe druga stvar i posao, koji nije manji od prijašnjih. Rastislav, naime, moravski knez, nadahnut od Boga, posavjetovavši se sa svojim knezovima i Moravljanima, uputi poslanstvo k caru Mihajlu govoreći:

– Naši su se ljudi odrekli poganstva i pridržavaju se kršćanskog zakona, ali nemamo takvoga učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se u nas ugledale i druge zemlje. Zato nam pošalji, gospodaru, takvoga biskupa i učitelja jer od vas se širi na sve strane uvijek dobar zakon.

A car, sazvavši sabor, pozva Konstantina Filozofa i naredi da i on čuje ovu poruku. I reče:

–  Znam  da si umoran, Filozofe, ali potrebno je da ti ideš tamo. Taj zadatak ne može nitko izvršiti kao ti. Odgovori Filozof:

–  Premda sam umoran i bolestan u tijelu, s radošću ću tamo otići ako imaju pismo za svoj jezik. Odgovori mu na to car:

– Moj djed, i moj otac, i drugi mnogi, tražili su to, ali nisu našli, pa kako onda ja to mogu naći?

Filozof na to reče:

– Ali tko može na vodi pisati riječ i pribaviti sebi ime heretika?

Odgovori mu opet car s Bardom, svojim ujakom:

– Ako ti hoćeš, tebi to može Bog dati, koji daje svima ono što usrdno mole, i otvara onima koji kucaju.

Otišavši, Filozof se, po svom prvotnom običaju, dao na molitvu s ostalim suradnicima. Uskoro mu se javi Bog koji sluša molitve svojih slugu i odmah sastavi pismena i počne pisati evanđeoske riječi. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ. I ostalo”.

Razveselio se car i proslavio Boga sa svojim savjetnicima i posla ga s mnogim darovima, napisavši Rastislavu ovu poslanicu: “Bog, koji hoće da svatko dođe do spoznaje istine i da se uspne na veće dostojanstvo, vidjevši tvoju vjeru i nastojanje učini da se sada, u naše vrijeme, otkrije pismo za vaš narod, koje prije nije postojalo  – ili što je bilo dano samo u prvobitno doba – da se i vi pribrojite velikim narodima koji slave Boga na svome jeziku. I evo, poslasmo ti ovoga, kome je to Bog otkrio, muža dostojna svake časti, blagovjerna, veoma učena filozofa. I primi taj dar, bolji i časniji od svakoga zlata i srebra i dragoga kamenja i prolaznoga bogatstva.” (ŽĆ, XIV)

Kao što se iz ovoga izvještaja vidi, Rastislav se obratio Bizantu jer iz Bizanta proizlazi svaki dobar zakon. Bizantinci su naime već od Justinijana (482.-565.) bili poznati kao nastavljači rimskog pravnoga sustava. Rastislav očito  želi u svoju kneževinu, svoju slobodnu državu, uvesti neke civilizacijske tekovine koje su prijeko potrebne za bolje funkcioniranje države te kako bi se mogao oduprijeti Francima, tj. Njemačkim kraljevima kojih vrhovnu vlast on priznaje, iako oni često provaljuju u njegovu kneževinu. Samostalnost i državnost ne može postići, naravno,  s klerom iz Franačke, nego mora imati sebi odani kler koji poznaje jezik svoje slavenske pastve. Zato se obratio Bizantu. Konstantin-Ćiril je već ranije bio u različitim misijama, među različitim narodima. Poznavao je cijeli Bliski istok, upoznao mnogo pisama, jezika, običaja. Budući da je bio iz Soluna, gdje se, prema carevu svjedočanstvu, čisto govori slavenski, najpogodniji je za misiju među Slavene. Misija je trebala organizirati državnu i crkvenu upravu  –  urediti crkvenu pokrajinu; zato Rastislav traži biskupa, trebalo je urediti i državnu upravu – zato je u Rastislavovoj molbi riječ o zakonima. Doista će Ćiril i  Metod napisati prvi zakonski tekst za Slavene – to je “Zakon sudnij ljudem”.

Izvještaj o otkriću, izumu pisma, glagoljice, obavijen je mističnim velom. Događaj se prikazivao kao čudo, kao jedinstvena pojava. Bog je nadahnuo tvorca pisma, Konstantina-Ćirila, te je on po nadahnuću Božjem izmislio glagoljicu i počeo je njome pisati, upravo prevoditi Evanđelje kao da pismo oduvijek zna i kao da je to Evanđelje oduvijek postojalo na slavenskom jeziku. Misija Svete Braće nije se brinula samo o uspostavi i ustroju državne i crkvene uprave među Slavenima, nego i o mnogim drugim civilizacijskim dobrima. Ponajprije, vjerojatno, o uređenju kneževskoga dvora, o uređenju školstva, ali posebice crkvenog života. Misija Konstantina-Ćirila i njegovog brata Metoda bila je zamišljena već u Carigradu kao veliki povijesni preokret koji će slavenski svijet, naseljen i već utvrđen na velikom, prostranom i širokom europskom prostoru, postaviti kao protutežu Zapadu – franačkom carstvu i Istoku – bizantskom carstvu. Nasuprot zapadnoj ekumeni – latinskom jeziku i latinskoj isključivosti s jedne strane i istočnoj ekumeni – grčkom jeziku i bizantskoj isključivosti s druge strane, Braća su htjela afirmirati slavensku ekumenu, veliki ali neorganizirani slavenski svijet koji bi suprotstavljenu Europu stabilizirao, dao joj krćanskiji lik. To je bila ideja braće Konstantina-Ćirila i Metoda. Zbog toga su oni otišli u Moravsku, zbog toga su Braća učinila sve, pretrpjela mnoga zla, podnijela muke i otrpjela mnoge prigovore – sve za pobjedu slavenskog jezika i pisma. Posebice pisma. Izmisliti pismo – to bi bio heretičan čin! Tko bi se to usudio učiniti u onome vremenu isključivosti i stroge konzervativnosti. Jednako na Istoku kao i na Zapadu. Da taj glas ne bi i Ćirila stigao, on se zajedno s Dvorom i prijateljima, poslužio svetim lukavstvom govoreći da je to pismo, glagoljica, objavljeno od Boga. Ili je možda to doista tako bilo kako Žitija izvješćuju?

Glagoljica i slavenski jezik razmatrani su i shvaćani kao jedinstvena cjelina. Konstantin-Ćiril nije htio uzeti latinsko ili grčko pismo za slavenski jezik. Za novi narod – novo pismo; kao što evanđeoska riječ govori: novo vino u nove mješine, u nove posude. Smatrao je da bi preuzimanje starih pisama bilo krparenje. Zato je izmislio, sastavio mišlju, znanjem i teološkim shvaćanjem novo pismo, novi sustav, koji će potpuno odgovarati slavenskim glasovima. Taj sustav je zamišljen na potpuno drugačijim osnovama nego dotadašnja pisma. Ponajprije: započeo je križem budući da je to novo pismo dar Božji. To je slavensko slovo A, Az (+ u kasnijem razvoju s petljicom …). A zatim tako i  sva druga slova u misaonom i fonološkom sustavu. Slova i glasovi imaju neke snažne unutarnje i vanjske pojave i veze među sobom. Grafijski je to zatvoren sustav. Glagoljica je sjajno, umno pismo, koje odražava i filozofsku, teološku i likovnu ideju svoga tvorca. Ono je bilo namijenjeno za pisanje po pergameni, na nepodatnom, teškom materijalu, tako je ono razgranato, širi se prostorom. Ono je mlađe od drugih pisama i zato je preuzelo neke praktične osobitosti od drugih, starih pisama: grčkog, latinskog, sirskog, hebrejskog, kaldejskog.

Kada je Konstantin-Ćiril došao u novu sredinu, u Moravsku, među franačke popove, oni su graknuli na to pismo i na taj jezik. I u Bizantu i na Zapadu bilo je uvriježeno mišljenje da su samo tri jezika dostojna da se njima slavi Bog. To su ona tri jezika na kojima je bila zapisana osuda Kristova na križu. Općenito se smatralo da se smije slaviti Boga samo grčkim, latinskim i hebrejskim jezikom, odnosno pismom. U ono vrijeme, naime, pismo i jezik poimaju se i smatraju kao jedinstven, nerazdvojni sustav. Kako objasniti protivnicima da su u krivu, i da ono što tvrde nije istina. Cijela duga tradicija je na njihovoj strani, ali i pokoji izraz iz tekstova crkvenih otaca. Ćiril je zaista uložio mnogo napora u pobijanju besmislenosti trojezične hereze i u objašnjavanju da je ona ljudska, slaba, slijepa  i da ništa nema zajedničkog s mišlju evanđeoske ili sveotopisamske poruke. On je već tada, vjerojatno, sastavio traktat, raspravu i na latinskom i na grčkom jeziku u kojoj je pobijao tvrdnje svojih protivnika, odnosno poticao, poučavao i  usmjeravao misaonost onih učenika koji su ga slušali. Jedan takav traktat, raprava, protiv trojezičnika sačuvala se, u sažetku, i u “Žitiju Ćirilovu”. To je opisano u onoj zgodi kad je Ćiril sa svojim učenicima došao u Veneciju. Venecija je tada priznavala bizantsko vrhovništvo. Ne znamo sasvim pouzdano da li su ga u Veneciji dočekali grčki ili latinski črnorisci, odnosno biskupi. Poslušajmo što se tada u Veneciji dogodilo:

“Kad je bio u Veneciji, skupiše se na nj biskupi, popovi i črnorisci, kao vrane na sokola, i podigoše trojezičnu herezu govoreći:

– Čovječe , objasni nam, kako si ti sada stvorio Slavenima knjige, i učiš ih, a nije ih nitko prije izumio, ni apostoli, ni rimski papa, ni Grgur bogoslov, ni Jeronim, ni Augustin? Mi znamo samo tri jezika na kojima se pristoji u knjigama slaviti Boga: hebrejski, grčki i latinski.

Odgovori im filozof:

– Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili ne sja li sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi? Recite mi: zar mislite da je Bog nemoćan da to dade, ili mislite da je zavidan, pa to neće? A mi znamo mnoge narode koji imaju pismo i slave Boga svaki svojim jezikom. Kao što znamo, to su ovi: Armenci, Perzijci, Abazgi, Iberci, Sugdi, Goti, Obri, Tursi, Hazari, Arabljani, Egipćani, Sirci i mnogi drugi.” (ŽĆ, XV)

Konstantin-Ćiril zajedno s Metodom, mora poučavati nekakve nedoučene biskoupe, popove i črnorisce u Veneciji i učiti ih osnovnim evanđeoskim istinama. Tako je bilo u Veneciji, ali u Rimu je bilo sasvim drugačije. Mi danas zamišljamo Rim kao središte latinaškoga crkvenog ustrojstva. Međutim u Rimu je u Ćirilovo vrijeme bilo mnogo Grka, a ti Grci po samostanima i drugim ustanovama bili su učeniji, obrazovaniji i utjecajniji od mnogih Latina. Uostalom, cijela je južna Italija tada još bila pod snažnim utjecajem grčkog jezika i kulture. Ćiril je, došavši u Rim, došao među svoje. On je u Rimu ostao cijelu godinu dana i papa je odobrio njegovu misiju, odobrio je slavensko pismo i bogoslužje, možda i zato da otkloni ili bar ublaži težak pritisak Franaka na crkveni, kulturni i vjerski život papinskoga Rima. A osim toga, papi je bilo stalo da dođe od pomirenja s Bizantom. Ćiril i Metod i njihovi učenici djelovali su kao izvjestan stabilizator u političkim i crkvenim nadmetanjima između  Zapada – latinskog (njemačkoga) carstva i Istoka – bizantskoga carstva.

Ćirilometodska politička i crkvenopolitička poruka Zapadu u tom kritičnom trenutku povijesti nije se, na žalost, ostvarila, ali tada je to bila realna mogućnost, mogućnost koja nije iskorištena. Konstantin-Ćiril i njegov brat Metod to su naslutili, zato su se založili, zato su utrošili svoje snage, zato su živjeli, trpjeli i umrli. Zahvaljujući njima Hrvati su vrlo rano usvojili slavensko pismo, glagoljicu. Prvi književni tekstovi koje su Hrvati čuli na svojemu jeziku bili su biblijski tekstovi – čitanja iz Starog i Novog zavjeta, u prijevodu Svete braće Konstantina Ćirila i Metoda. Ti su tekstovi nakon 13. stoljeća ušli u temeljne knjige rimske liturgije, misal i brevijar. Uz biblijska čitanja šire se i apokrifi – priče o biblijskim osobama Starog i Novog zavjeta, i legende – priče o kršćanskim svecima i mučenicima.

(Josip Bratulić, Aleja glagoljaša, Zagreb, Pazin, Roč 1994. str. 23. do 25.)

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Svetu Braću Konstantina-Ćirila i Metoda devedesetih godina 20. stoljeća zaštitnicima Europe, uz već višestoljetnog zaštitnika Svetog Benedikta.

Širenje glagoljaške pismenosti u Hrvatskoj

Nakon smrti starijeg brata Metoda 885. politička misija u Moravskoj je propala i njegovi su učenici protjerani. Jedni su krenuli prema jugoistoku (Bugarska, Makedonija), drugi prema jugozapadu (Hrvatska). Tamo su nastavili kulturnu djelatnost razvijajući slavensku pismenost u drugim slavenskim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Najčuveniji su učenici Kliment i Naum koji su utemeljili Ohridsku školu. Kad je, pak, njihova glagoljaška djelatnost prekinuta, rasulo se ovaj put  slavenskim svijetom 3.200 njihovih učenika.

Glagoljica je tako drugo hrvatsko pismo, na tom je pismu Konstantin Ćirili zapisao prve slavenske riječi: “Proslov Ivanova Evanđelja”, a zatim je preveo i evanđeoske tekstove koji se čitaju kroz crkvenu godinu. Sastavio je zatim i zbornik zakonskih odredaba. Protjerani učenicu skolnili su se i u Hrvatsku, na otoke i u Istru. Tako je Hrvatima prenesana baština Svete braće: pismo glagoljica, biblijski tekstovi zapisani u knjigama te sustavan i uređen književni jezik koji zovem staroslavenskim. Neki misle da je glagoljaška pismenost i bogoslužje u Hrvatskoj još za kneza Domagoja iz 867. godine, dakle još za života Svete braće (Hamm). Staroslavenski jezik, koji neki zovu u općeslavenski, Hrvati su tijekom stoljeća prilagodili svojemu živome jeziku te je on dobio obilježja narodnoga govora, što je pomoglo da hrvatski jezik, najprije na čakavskom području, a zatim i na kajkavskomu i štokavskomu, postane jezikom književnosti, a zatim književnim jezikom. Drugo pismo, dakle, kojim su Hrvati pisali bila je glagoljica (oblu su postupno prilagodili u uglatu), jezik je bio  staroslavenski, a zatim staroslavenski s elementima starohrvatskog narodnoga govora (hrvatske redakcije).

Kad su slavenski narodi (Bugari, Rusi, Srbi, Makedonci) zamijenili glagoljicu grčkim pismom te ga uredili za slavenski jezik, i među Hrvatima, posebno na jugu Hrvatske, ali i u Bosni i Hercegovini počelo se utvrđivati pismo koje se danas općenito naziva ćirilicom. No, riječ je o derivatu grčkog pisma, a ne o novom pismu. Samo jedan bugarski slavist ćirilicu pripisuje Konstantinu-Ćirilu, dok se ostali ugledni slavisti s tim ne slažu. Ta se hrvatska ćirilica posebno razvijala pa se naziva zapadnom ili hrvatskom ćirilicom, a neki je nazivaju bosanicom ili bosančicom. Treće hrvatsko pismo jest ćirilica. Tim je pismom napisana “Povaljska listina” iz Povlja na Braču, sastavljana 1184., prepisana 1250 .godine. Tim su pismom uklesani stihovi na “Povljanskom pragu” u 12. stoljeću, tim je pismom napisan “Poljički statut” (1444.), dubrovački zbornik “Libro od mnozijeh razloga”, brojne isprave, roman o Aleksandru Velikom. Tim su pismom tiskane i brojne hrvatske knjige.

Prvi spomenici pismenosti u Hrvata

Prvi su spomenici pismenosti u Hrvata pisani latinskom jezikom, uklesani su u kamen i na latinskom su jeziku. Zahvaljujući njima znamo imena prvih hrvatskih knezova i kraljeva.

  1. 1. Natpisi na latinskom i na latinici

U prvim su stoljećima života između Jadranskog mora i Drave hrvatski su vladari i crkveni poglavari, knezovi i biskupi, pisali latinskim jezikom. Tako je pisan Trpimirov natpisPro duce Trepimero“ nađen u Rižnicama podno Klisa. Nije točno datiran, ali riječ je o prim desetljećima devetog stoljeća. Na latinskom je i “Trpimirova darovnica iz 852. godine. To je najstarija isprava Hrvatske povijesti. Istim je jezikom i latinicom pisan  888. Branimirov natpis iz Šopota kod Benkovca s tekstom “Branimiro comite dux cruatorum cogitavit“(Branimir vojvoda knez Hrvata naumi…) Iako ne znamo što je naumio, važno je o da se tu prvi put spominje ime Hrvat na jednom epigrafskom (u kamen uklesanom) spomeniku. Latinskim je pisan i Držislavov natpis te Nadgrobna ploča kraljice Jelene iz 976. godine, kao i drugi spomenici.

No, kao i u ostalih Slavena, i u Hrvata je slavenska pismenost vezana uz veliku ćirilometodsku zadaću.

  1. 2. Glagoljaški natpisi

Da nije bilo glagoljaške tradicije u Hrvatskoj, zacijelo bi se bilo teško oduprijeti romanizaciji. Dvojezičnost i dvopismenost nastavila se razvijanjem glagoljice od oble u uglatu. Latinski je bio međunarodni saobraćajni jezik, poznat svjetovnim i crkvenim dostojanstvenicima. No, crkvenoslavenski je narodu bio puno razumljiviji od domorodačkog ilirskog i romanskog dalmatskog jezika. U doba duboke nepismenosti u Europi izbor je bio za Hrvate: ili se opismeniti latinskim jezikom što je – s obzirom na tadašnji politički odnos snaga – moglo voditi romanizaciji, ili posvojiti književni izraz bliskog slavenskog jezika, kao što je crkvenoslavenski. Glagoljica tako postaje u Hrvata ”okosnicom jednog latentnog duhovnog otpora koji, kao obrambena reakcija, instiktivno nalazi najsnažnije sredstvo tog otpora u jeziku: u upornom čuvanju tradicija crkvenoslavenske riječi u obredu” (Hercigonja 1975., 21.).  Osobito u neliturgijske tekstove koji su se odnosili na javni ,  društveni  i književni život ulaze sve više ulaze elementi starohrvatskog jezika, a i u  u obredne knjige ulaze elementi narodnog jezika. No, “ staroslavenski je jezik, doduše, genetski blizak  starohrvatskom, ali ipak “i on je bio strani jezik” (Damjanović 1984., 64.).  Tako u prijevodu nepoznata glagoljaša ovako glasi biblijska “Pjesma nad pjesmama”.

Ašće  znaeši tebe

ti krasna esi meju ženami

izidi i gredi

po stadom stad  tvoih

i pasi kozli tvoe

pri obiteleh stanov pastirskih .

No, nađe se i svjetovnih pjesama. Tako bilježimo stilski blistav zapis nepoznate glagoljašice “Poj željno” koji glasi ovako:

Moja jedina ljubvo i dragosti

ki isplnjuješi vse želje

tvojih čistih radosti,

željno te, dobro, molju:

ne othodi  me.

U suvremenom književnom jeziku taj ulomak glasi ovako:

Moja jedina ljubavi i dragosti

koji ispunjuješ sve želje

tvojih čistih radosti

željno te, dobro, molim:

ne odlazi od mene.

Očenaš

Ot če naš ,

Iže esi na nebes h ,

Da svetit se ime tvoe,

Da pridet cesar stvie tvoe,

Da bodet vole tvoe

Eko na nebese ina zemli.

Ot če naš, iže jesi na nebes h,

Da svetit se ime tvoje,

Da pridet cjesar stvije tvoje

Da bodet volje tvoja

Jako na nebese i na zemlji.

Pjesma nad pjesmama

Ašće znaeši tebe

Ti krasna esi meju ženami

Izidi i gredi

Po stadom stad tvoih

i pasi kozli tvoe

pri obiteleh stanov pastirskih .

Glagoljica: obla, uglata

Hrvatska recenzija crkvenoslavenskog

ę > e (stsl. meso  > meso, govedo > govedo, Gj. duše > duše

ơ­> u ( stsl. roka > ruka, posoda > posuda, Aj. Ženo >ženu)

y > i (stsl. Ryba > riba, kobyla > kobila,

postupno se gube kratki vokali na kraju rječi, a potom i drugdje

Pjesma nad pjesmama

Staroslavenski jezik  >< starohrvatski jezik ?!

Starohrvatski je jezik uklesan u prve hrvatske spomenike, kao što su “Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska ploča (Cres) iz 11. stoljeća u kojima ima najstarijeg obličja glagoljice.

Na krčkom natpisu piše

Se zida Maj opat i Radonja, Rugota, Dobroslav”.

Valunska ploča  (na otoku Cresu)  pak zanimljiva je i zbog toga što svjedoči o slavensko-latinskoj dovjezičnosti i dvopismenosti jer je prvi redak uklesan hrvatski glagoljicom , a zatim isti sadržaj u drugom i trećem retku latinskim jezikom latinicom.

11. st.

Plominski natpis, Krčki natpis,

Krčki natpis

Se zida Maj i opat i Radonja, Rugata, Dobroslav  (11. st.)

Valunska ploča (Cres) (najstariji oblici glagoljice)

12. st.

Grdoselski ulomak, Senjska ploča

Bašćanska ploča dragulj hrvatske pismenosti

Bašćanska ploča (199 x 99, 5 x 9 cm): 100 riječi, 13 redaka

(lijevi plutej usađen u žljebove kamenoga septuma) starohrvatski jezik s elementima crkvenoslaveskog liturgijskog jezika.

Bašćanska ploča je najpoznatiji hrvatski epigrafski (natpis na kamenu) spomenik.

Nastala je nakon smrti kralja Zvonimira, tj. oko 1100. godine. Služila je kao pregradna ploča (plutej) između prostora za svećenstvo (prezbiterij)  i  prostora za puk, u benediktinskoj opatijskoj crkvi svete Lucije u Jurandvoru pokraj Baške, na otoku Krku. Danas se nalazi u palači HAZU u Zagrebu.

Na Bašćanskoj ploči prvi put se na hrvatskom jeziku, glagoljicom, spominje hrvatsko ime i kraljevski naslov, titulacija, kralja Zvonimira. Iz teksta ploče doznajemo da su Krk i Kvarnerski otoci tada u granicama hrvatske države kralja Zvonimira. Pisana je prijelaznim tipom glagoljice  –  kad glagoljica od oble prelazi u uglatu (hrvatsku). Ona pokazuje kako se hrvatski jezik od staroslavenskoga razvijao prema hrvatskome. U tekstu uočavamo kako se u ranom srednjem vijeku razvijao hrvatski književni izraz, primajući poticaje (trojna struktura rečenice, asonance, aliteracije) i ugrađujući ih u svečani govor Ploče. Bašćanska ploča je “dragi kamen”  hrvatske književnosti. Od nje započinje jezično stvaralaštvo u Hrvata.  (Josip Bratulić)

Baćanska ploča

V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Azъ opatъ  Drъ žiha pisahъ se o ledine juže da Zъ vъnimir kralъ hry varъsk i v

dni svoe vъ svetuju Luciju i svedomi: županъ Desimra Krъ bave, Martin v Lice, Prbъ nebža s posl Vinodole,

ekov vъ Otoce. Da iže to poreče klъ ni i Bog i .bi. (=12) apostola i .g. (=4) evanjelisti i svetae Lucie, amenъ .

Da iže sde živetъ , moli za ne Boga. Azъ opat Dobrovitъ z dahъ crekъ v siju i svojeju bratiju s devetiju vъ dni ky neza Kosъ mъ ta obladajućago v ъsu

Kъ rainu. I beše vъ t dni Mikula vъ Otočъ cis svetuju Luciju vъ edino.

U prijevodu na suvremeni hrvatski jezik:

Baćanska ploča

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

Ja opat Držiha pisah to o Ledini koju dade Zvonimir,

kralj hrvatski, u svoje dane Svetoj Luciji pred

svjedocima: županom Desimirom iz Krbave, Martinom iz

Like, Pribenegom poslanikom iz Vinodola,  Jakovom iz

Otoka. Tko to porekne, neka ga Bog prokune i 12

apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen.

da tko ovdje živi, moli za nas Boga.

Ja opat Dobrovit  zidah ovu crkvu sa svoje devetoro

braće u dane kneza Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I u te dane bio je (samostan) sv. Mikule u Otočcu sa svetom Lucijom u zajednici.

Trojezičnost i tropismenost u Hrvata

Uslijedilo je razdoblje srednjovjekovne prepisivačke djelatnosti, osobito snažnog liturgijskoga karaktera. Topografija glagoljaških natpisa seže duboko od Istre u kopno na istok preko Like, Krbave, Pounja, sve do rijeke Vrbasa, na jug u zadarsko kopno, njegovo zaleđe, arhipelag. Među najstarije hrvatske glagoljske rukopise ubrajamo Klokočevo  glagoljaš iz 11. stoljeća, a iz   12. st. Bečki listići (odlomci misala) smatramo (Damjanović 1993., 110.)  graničnikom od kojeg počinje hrvatska redakcija (hrvatski tip) općeslavenskog književnog jezika. Prodor narodnog jezika je toliko snažan da jezikoslovci tvrde kako je tada stvoren posebni književni jezik i to čakavski koji seže duboko u unutrašnjost Hrvatske u to vrijeme. U taj književni jezik već tada ulaze i elementi kajkavskoga  (ę > i, e).

Rukopisna su djela nastajala u tadašnjim samostanskim zajednicama gdje se učilo glagoljanju i gdje su popovi i redovnici glagoljaši u skriptorijima sastavljali i opremali knjige za liturgijske i neliturgijske potrebe. Raznolikost i namjena, tehnička dotjeranost i adekvatan odabir jezika u glagoljaškim knjigama svjedoče – nasuprot mnogim dosadanjim mišljenjima – o ekonomski jakom i višestrukom obrazovanom sloju pismenih ljudi kakvi su bili naši glagoljaši (Moguš, 2009., 23).   Pišu se prvi nekanonski tekstovi: didaktični, moralizatorski članci, molitvene forulacije, rituale upute,propovijedi, apokrifi, legede, mirakuli, prikazanja, nabožne pjesme. U Petrisovu zborniku iz 1486. godine prevladavaju čakavski elementi, razabire se čak i visok stupanj ikavsko-ekavske fonacije starog e  (misiti testo, belo mliko, lipo telo = pravilo Jakubinskog), ali i pored toga nalazimo elemente kajkavskog.

Čtac ima vlast sveta slovesa čisti pred ljudmi to kaj je na spasenje. A od toga nas vuči ta isti Paval.”

Kao što vidimo po primjerima kaj i vuči, od samog početka se pokazuje u Hrvata mogućnost izgradnje književnog jezika uključivanjem vlastitih dijalekatski različitih sustava.  Posrijedi je težnja glagoljaša da uporabom čakavsko-kajkavsko-crkvenoslavenske jezične structure u neliturgijskim tekstovima 15. Stoljeća dođu do idioma koji može obavljati “sve one funkcije koje latinski obavlja sam, koje i inače obavlja svaki književni jezik” (Damjanović 1984., 64)

U Vinodolskom se zakonu u 13. stoljeću dvaput izravno spominje da neki nazivi imaju baš hrvatski oblik, kao što je uostalom i čitav zakonik pisan hrvatskim jezikom.

I poznati Istarski razvod, pravni dokument o razdiobi zemljišta iz 13. stoljeća u Istri, pisan je također kurzivnom glagoljicom i također, kako ondje stoji na kraju zapisa, “jazikom hrvackim” kao punopravnim diplomatičkim jezikom uz njemački i latinski”

Hrvati su u 12. stoljeću počeli preuzimati ćirilicu koja se iz Bugarske i Makedonije preko zahumlja i Duklje proširila sve do Jadranskog mora, zahvativši osobito južne hrvatske krajeve. Tako je dospjela i na otok Brač, njome su se služili i benediktinci. Glagoljica je isprva nesumnjivo bilo i na jugu, ali je ćirilica ondje ubrzo ojačala, javljajući se sporadički i sjevernije, gdje je inače glagoljica dominantna. Hrvati su otada bilježili tekstove crkvenoslavenskoga i svoga jezika na dva načina: glagoljicom i ćirilicom (koju neki nazivaju bosančicom ili bosanicom (v. Damjanović 1993. , 94)

Uz tekstove sa čakavskom podlogom javljaju se i tekstovi sa štokavskom osnovicom. Pod utjecajem glagoljice mijenja se i oblik nekih ćirilićnih grafema,

Od sredine 14. stoljeća počinju se tekstovi hrvatskog jezika pisati i latinicom. U prve latiničke tekstove ubrajamo Red i zakon sestara dominikanki u Zadru (1345. G.) i Šibensku molitvu (iz istog vremena), Korčulanski lekcionar i još neke manje tekstove. Tekst Šibenske molitve ima pjesničku formu. Stoga se može smatrati možda i najstarijim spomenikom hrvatskog pjesništva. Njezin je originalni tekst zapisan “gotičkim kurzivom, pismom vrlo široke rasprostranjenosti”.

Gospoje, ti si mati nevoljnih sirot.

Gospoje, ti si utišenje žalostnih udovic.

Gospoje, ti si veselje dreselih mužatic i udovici i divic.

Gospoje, ti si skupljenje dolžnih.

Gospoje, ti si izbavljenje uznih i jatih.

Gospoje, ti si vse utočišće vsih vernih nevoljnih i žalostnih.

Gospoje, ti si vse ufanje vsih nas vernih krstjan grišnih.

Gospoje, ti si život i skrišenje vsih vernih tvojih i grišnih.

Vjerojatno je i Šibenska molitva prepisana iz glagoljice u latinicu.

Glagoljica se polako povlači na teren gdje su crkvene vlasti dopuštale liturgiju na crkvenoslavenskom jeziku ne samo nižem kleru nego i biskupima izričito od godine 1248. Odobrenjem pape Inocenta IV. Senjskom biskupu Filipu I. njegovim nasljednicima jer kler tvrdi da glagoljica (littera specialis”) potječe od blaženog Jeronima. Važno je samo da se “različitošću pisma ne povrijedi smisao”. Povlači se i ćirilica s obale u unutrašnjos (npr. na područje Poljica), a prevlast dobiva latinica. Sva tri pisma tako djeluju tada usporedo. To je razdoblje izgrađivanja hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika, ali obilježeno je i neprestanim povećavanjem čakavskih, kajkavskih i štokavskih elemenata u jeziku pismenosti. To je prvo razdoblje, dakle, afirmacija hrvatskih dijalekata kao osnovice književnog izraza. Sva tri knjževna izraza bilježila su se trima pismima: glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Prožimanje tih triju pisama, osobito kod pisanja palatalnih fonema, ne treba čuditi,  jer sva tri pisma služe istom jeziku  –  jeziku hrvatskih pisanih tekstova.

O hrvatskom prvotisku i čakavskom književnom jeziku

Uoči prodora Turaka, samo 28 godina poslije Guttenbergova otkrića, u Hrvatskoj započinje tiskarska djelatnost. Prva tiskana knjiga u Hrvata je “Misal po zakonu rimskoga dvora” iz 1483. godine. Njome se svećenik služio u obavljanju svojih liturgijskih čina. Dvobojan je, crvenim su slovima otisnute upute svećeniku, a crnim ono što se čitalo na misi. “Misal” je tiskan ponajboljim slovima uglate glagoljice kojih po ljepoti nije nadmašila ni jedna onodobna glagoljska tiskara. Slova za hrvatski “”editio princeps” rezana su po uzoru na prekrasna slova rukopisnoga “Misala kneza Novaka” iz 1368. godine (čuva se u Beču, ali je još 1405. bio u vlasništvu franjevačkoga samostana u Nugli kraj Roča) (Moguš 2009., 37). To nas ujedno navodi na zaključak da su “Misal” iz 1483. godine priredili hrvatski pisci i tiskarski stručnjaci te ga s pravom smatramo prvim tiskarskim spomenikom hrvatske kulture (Moguš, 2009., 36).  Prvi latinski misal tiskan je samo osam godina prije hrvatskoga glagoljskog prvotiska. Guttenbergova “Biblija” od 42 retka tiskana je između 1450. i 1455. godine; naš je “Misal” nastao tek 28 godina pošto je nova umjetnost, a s njom i novi zanati, izborila sebi mjesto među časnim srednjovjekovnim mnogobrojnim zanatima i  umijećima.

“Let gospodnjih 1483. meseca pervara (tj. fervara, veljače), dni 22. ti misali biše svršeni”. Te su riječi napisane u eksplicitu prve hrvatske, ujedno i prve južnoslavenske knjige. Sačuvan je i zapis žakna Jurja iz Roča o pripremama tiska prvog hrvatskog glagoljskog misala:

“Vita, vita. Štampa naša gori gre.

Tako ja oću da naša gori gre.

1482. meseca ijuna 26. dni

To be pisano v grade Izule.

To pisa Juri žakan iz Roča.

Bog mu pomagai i vsem ki mu

Dobro ote.”

Od sredine 15. u svim našim krajevima od Kopra do Kotora, od primorskih gradova do Slavonije ili, čak, Ugarske vladaju novi pogledi na prosvjetu. U toj klimi stvaralaštva i traženja novog identiteta i naroda i njegove kulture nastao je i naš hrvatskoglagoljski tiskani “Misal”. Još su u 13. stoljeću glagoljsko pismo i bogoslužje naši glagoljaši, kao što gore rekosmo, pripisali znamenitom crkvenom ocu i učitelju: Svetom Jeronimu. (“Bože, oprosti mi, znaš da sam Dalmatinac”.)

Jerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvackoga jazika” piše u jednom rukopisu iz 16. stoljeća. Svjesno su se sakrili, barem tvorci ove teze, iza ovoga imena, da bi zaštitili baštinu svete braće, Konstantina Ćirila i Metoda. Od tog će vremena Ćiril fingirati kao autor ćirilice. Općenito poznatog među popovima glagoljašima kao što su i ćirilske knjige među njima dobro bile prihvaćene.  I u tiskanom “Misalu” iz 1483. godine sveta braća imaju svoj spomendan na dan 14. veljače, dakle u mjesecu kad je knjiga otisnuta, spominju se obojica braće. Papa Ivan Pavao II proglasio je Konstantina Ćirila i Metoda za zaštitnike Europe, uz Svetog Benedikta, koji je to otprije.

Djelatnost na čakavskom književnom jeziku traje još neko vrijeme, iako zbog prodora Turaka, Krbavske bitke 1493. Jenjava snaga čakavskog, a jača štokavskog i kajkavskog stvaralaštva. Akademik Josip Bratulić misli da nije nevjerojatno da je otac hrvatske pismenosti, Marko Marulić  “Juditu” prvotno napisao glagoljicom, jer u posveti kaže da knjigu na hrvatskom piše za one “ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke”, tj koji ne znaju talijanski jezik i latinsko odnosno talijansko pismo, latinicu. A sam piše latinicom! Sjetimo se i Petra Zoranića koji priznaje da se u svojem djelu služio “tumačenjem”  sv. Jeronima,  i da mu je ono pomoglo da piše hrvatskim jezikom. (Bratulić, 1994, 71)

No, promotrimo kako je nastala prva hrvatska tiskana knjiga.

Postupak izrade slova tekao je ovako: za svako slovo, odnosno grafički znak, morao se gravirati pečat od čelika, a što je inače bio posao ondašnjih zlatara i gravera (glagoljaš kaže izdlesti, raditi dlijetom). Taj pečat zabijao bi se u bakreni kalup te je tako nastala matrica (glagoljaš pojednostavljuje postupak: izseći). Pomoću matrice izlijevalo se svako slovo poijedinačno (glagoljaš: izliti).

Izdanjem tiskanog “Misala” istarski su glagoljaši željeli pokriti širi nacionalni proctor: od Trsta do Splita, od Pule do Zagreba.

Izraz žakna Jurja “gori gre” znači “napreduje”, diže se, jača.

Prva knjiga za koju se zasigurno zna da je tiskana na hrvatskom tlu jest “Senjski glagoljski misal” 1494. godine. Jedini potpuni primjerak sačuvan je u Nacionalnoj knjižnici Szechenyi u Budimpešti.

“Misal” iz 1483. godine tiskan je sa 201 tipografskim znakom (veća i manja slova, početna slova, ligature, kratice). Guttenberg je za Bibliju od 1280 stranica upotrijebio 290 znakova. Naš Misal ima 483 stranice i 201 tipografski znak.

Gdje je Misal tiskan?

Ranije se spominjala Venecija, pa čak i Rim, bez većeg razloga. U posljednje vrijeme spominju se hrvatski krajevi: Kosinj, Izola, Modruš, Senj. U Kosinju je tiskan “Brevijar” 1491. godine, te je jedini dokaz o radu kosinjske tiskare, prve zasvjedočene tiskare u Hrvatskoj i na slavenskom jugu uopće. I u Senju potkraj 15. stoljeća radi glagoljska tiskara. Tiskari su se tada često selili zajedno sa svojom opremom tamo gdje su postojale potrebe za njihovim umijećem.

I kad se po takvom početku moglo očekivati da će glagoljaška knjiga rasti brojem i nadvisivati tiskarskim umijećem jedna drugu, što potvrđuju nove inkunabule (npr. “Brevijar po zakonu rimskog dvora 1491., Tkonski zbornik 1492. , Brevijar hrvatski 1483.), dolazi uskoro, već 1493. do tragične Krbavske bitke kad je bio sasječen najutjecajniji  i najbogatiji dio hrvatskog plemstva u srazu s turskom vojskom. Istina, glagoljaška će se knjiga tiskati i dalje na domaćem tlu (npr. U Senju opet “Misal po zakonu rimskoga dvora” 1494. godine).

Jezik hrvatskog prvotiska

Budući da je “Misal” iz 1483. godine crkvena, obredna knjiga, razumljivo je da je jezik osnovnoga sloja hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika. No osnovni je sloj prošaran dobrim dijelom osobinama hrvatskoga govorenoga i pisanog jezika onog doba.

U inkunabulno je doba tiskan još jedan glagoljski “Brevijar” . Najvažnije podatke o toj knjizi doznajemo iz eksplicita gdje stoji:

Svršenie brviěli hrvackih. Stampani vъ Benecihъ po meštre Andrěe Torižaně iz Ažulě. Koreženi p pre Blaži Baromići kanonigi crikve senъske. Na dni 13. Miseca marča 1493.

Za nas je važno da se tu spominje kanonik Blaž Baromić koji će, pošto je u Veneciji naučio kako se uređuju knjige za tisk, uskoro doći na domaće tlo u Senj i nastaviti tiskom izdavati glagoljske knjige. Tada počinje kratako ali plodno razdoblje rada senjske glagoljaške tiskare. Tamo se tiskaju ove knjige:

1494. “Misal” (sve veći prodor narodnog jezika, npr. ikavizmi miseca, Isg. volju), tiskao Blaž Baromić

1496. “Spovid općena”, tiskao Blaž Baromić (stumači ju s knjigъ latinskihъ) i preveo s latinskog.

Odlomak o ljudskoj proždrljivosti

Grih od grla jest jedna ljubav bezredna od naslajen’ja ka jest va samoj slasti od okušen’ja… Grih od grla privodi človika na opojstvo i na vskaku nečistoću i obuhiti mu misal i pamet i razum i daje nemoći i span’je otamnjuje pametovan’je od kudu ne za jednoga prasca da za jednu jabuku bi izgnan iz raja prvi človik.

Akademik Milan Moguš tvrdi kako je riječ o prvoj tiskanoj čakavskoj knjizi, riječ je o “štoviše stiliziranoj senjskoj čakavštini”.  (Moguš, 2009. Str. 43)

1507. “Naručnik plebanušev”. Na početku piše da se zove “hrvacki Naručnik plebanušev (…) zato da popi vide ča imaju učiniti v svoem oficii” organizator Silvestar Bedričić

1508. “Tranzit svetoga Jerolima”

“Korizmenjak” (“Korizmenjak protomačen z latinskoga jazika na hrvacki… Ako naidete na omršnju vi napravite a nam ne zamirite zač smo rodom Hrvate a naukom latinskim priprosti”

To je isti predložak kojim Marko Marulić piše “Juditu” rabeći za taj jezik isto ime “Judit u versih harvacki složena”.

Nakon senske tiskare pojavljuje se u Rijeci nova glagoljaška tiskara zaslugom biskupa Šimuna Kožičića Benje.

Riječka tiskara:

1531. Misal hrvacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijereov I cesarov, Od bitija redovničkoga knjižice

Psaltir (abecedarij glagoljice)

1530. Oficij rimski

“Očenaš” se ovdje naziva “Molitva Gospodnja”, drugačiji je od prvih crkvenoslavenskih tekstova, odgovara starohrvatskom jeziku. Gotovo se podudara s tekstom “Očenaša” zabilježenom u “Misalu” Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1404. godine. Molitva u “Misalu hrvackom” glasi ovako:

Otče naš ki jesi na nebesih:

Sveti se ime tvoje

Pridi cěsarstvo tvoje

Budi volja tvoja

Kako na nebesi i na zemlji.

Hlěb naš vsedanni daj nam danas.

I otpusti nam dlgi naše:

Kako (mi) otpušćajem dlžnikom našim.

I ne vavedi nas v napast.

Da izbavi nas ot neprijazni. Amen

Nastavljajući ćirilometodsku misao da svaki narod ima pravo “na vlastiti bogoslužni jezik u crkvi Kožičić je svoje glavno djelo nazvao “Misal hrvacki po rimski običaj i čin” jer je smatrao da je hrvatski jezik liturgijski jezik njegova puka:  “za hrvackog jezika prosvećenje”. Tu nailazimo na divnu terminološku potvrdu poistovjećivanja hrvatskoga naroda s hrvatskim jezikom, poistovjećivanja što ga četrdesetak godina ranije nalazimo kod popa Martinca.

Nakon Krbavske bitke 1493. Godine glagoljaš Martinac među koricama II. Novljanskog brevijara zapisao je i ovo:

Zapis popa Martinca 1493.

I obujamvši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniu nalegoše (Turci) na jazik hrvatski posilujući zastupi velike… Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gore Zaprte… harajući domi božji paleće ognjem I oltari razdrušujuće.

Martinčeva tužaljka zanimljiva je zato što pod nazivom “jazik” misli na narod jer on kaže: “Turci nalegoše (=navališe) na jazik hrvatski (dakle na hrvatski narod) robeći I paleći sve do rijeke Save i Drave i do Gore Zapre (tj. do Moslavine). Donosimo cjelovit zapis na starohrvatskom, a potom i prijevod na suvremeni makedonski jezik što su ga napravili studenti kroatistike Filološkoga fakulteta “Blaže Koneski”.

Zapis popa Martinca

Ik tomu budući mi v skrbi i priobižden misliju vsagda bih za rati velike i nemirija jaže priključiši se v vrimena naša, juže dvigoše Turci sući ot išćedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramlje, proti vsej vseljenej zemalj.

I obujamši vsu Grčiju i Bilgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajuć zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gore Zaprte, vse že dežele kranjske daže do mora robiće i harajuće i domi Božje paleće ognjem i oltari Gospodnje razdrušujuče, prestarih že izbijajuće uružijem, junoti že, djevi i vdovi, daže i kvekajućija čeda, plk Božji peljajuće v tuzje usilija svezana sući željezom na i prodajući je na tržišćih svojih jakože skotu običaj jest. I jošće baša Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade pod Modrušu. I poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge okrstnije i kloštri i crkve Gospodnje.

Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda že pobježdena bisi čest krstjanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga jošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda že ubiše bana jajačkoga. Tagda že padoše krijepci vitezi i boritelji slavni v premoženiji jih vjeri radi Hrstovi. Jošće že i pišci izabrani boritelji tu umriše. Obstrti zastupi v plčinje polja. Tu že semrt prijaše vjeri radi jakože družba svetago Mavricija.

Takmo že knez Brnardin Frankapan izide ot srjedi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proči ini. I bisi skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakože njest bila ot vrjemene Tatarov i Gotov i Atele nečastivih.

Ljet Gospodnjih 1493.

Ovako su studenti na suvremeni makedonski jezik preveli cijeli zapis:

Запис од поп Мартинец

Кон тоа да кажам, бидејќи се најдов во грижа и бев обземен со мисли сега во време на големите војни и немири кои се случија во нашиве времиња кога надојдоа Турци од родот на Исмаил, син на Агариа, робинката на Аврама, против сите земји на светов.

И откога ги зазедоа цела Грција и Бугарија, Босна и Арбанија, му се нафрлија и на народот хрватски, испракајќи големи војски. Силните војводи создадоа фолема одбрана со рисјанска војска, борејќи се на полиња, клисури и во долините на реките. И тогаш ги заробија сите земји хрватски и словенечки од Сава и Драва, дури до Мославина, целата Крањска покраина до морето, пљачкајќи и растурајќи ги Црковните храмови, горејќи ги растурајќи ги и светите олтари, старците убивајќи ги со оружјеи младите и девиците и вдовиците и бебињата во повои. Народот Божји го спроведоа во окови поврзани со железни топки и ги продаваа луѓето на своите пазари како што е обичај со стоката. И потоа дојде заповедникот на Романија и Врбоско кој што го пороби Посавје и запре кај Модруша ( Модреча ). И почна да ја напаѓа Модруша, ги изгоре зданијата ристијански и црквите Господови.

Тогаш хрватските господари и хрватските банови кренаа војска против него. Главната битка беше во големото Крбавско поле, и тука се случи најголемата битка. Тогаш беше победена хрватската чест, тогаш жив го заробија хрватскиот бан. Тогаш го убија кнезот Иван Франкопан, тогаш го набркаа кнезот Никола Франкопан, тогаш го убија банот на Јајце. Тогаш паднаа големи витези и славни борци во заробеништво поради верата во Христа. Тогаш и одделни големи борци таму загинаа. Настапи тага во широките полиња. Таму во смртта поради верата, беа примени во дружината на свети Маврициј.

Сепак кнезот Брнардин Франкопан го напушти центарот на боиштето со малкумина. И тогаш почнаа да плачат роднини и многу вдовици и други. И настапи голема жалост кај сите живи од сите страни каква што не се памети дури од времето на Татарите, Готите и неверничките чети на Атила.

Лето Господово 1493 година . “

Prevela studentica kroatistike druge godine Sandra Spasovska, studeni 2009.

Provala Turaka postupno je gasila glagoljašku tiskarsku djelatnost mijenjajući i dijalektološku kartu Hrvatske (jača utjecaj štokavskog narječja, glagoljaštvo se povlači iz unutrašnjosti), jača i latiničko pismo, a stvaralaštvo se povlači prema hrvatskom jugu. Odsječeni od čakavaca, kajkavci također oblikuju svoj književni jezik. No, završetkom Kožičićeve tiskare ne prestaje razdoblje glagoljaškog tiskarstva. Protestantizam se, što se jezika i pisma tiče, uvelike nadovezuje na hrvatsku glagoljašku tradiciju. Istovremeno na jugu javlja se autor Marko Marulić.

“Judita” Marka Marulića, splitskog začinjavca

Početkom 16. stoljeća, 1521. godine tiskana je “Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena”. Splićanin Marulić je pisao (1501.)  jezikom splitske čakavštine, ali nije sam stvarao taj književni jezik, jer su i prije njegova spjeva postojale crkvene pjesme, molitve i lekcionari, kao i jezik začinjavaca na koje se Marulić poziva u posveti “Judite” don Dujmu Balistriću. Iako je Marulićev jezik odraz kulturne sredine, taj isti jezik morao je biti blizak ne samo Maruliću nego i dubrovačkim pjesnicima tadašnjeg vremena jer je postojala uska povezanost između splitskih, dubrovačkih i hvarskih književnika. U 16. stoljeću doživljava čakavsko narječje svoj procvat i vrhunac. Tada gotovo svi dubrovački književnici imaju podosta čakavskih elemenata, npr. ča, zač, nač; česti su ikavski oblici, kao vrime, l na kraju sloga i na kraju riječi (velmi, vidil), neprovođenje novog  jotovanja (bratja, pitje, listje, grozdje), glasovni skupovi bj, vj koji ne daju blj, vlj, (dubje, zdravje), stari glasovni skup jt, džjd (dojti, dojdem), praslavenski glasovni skup dj koji se manifestira katkada kao j (gospoja, meju)…

Osim Marulićevih, javljaju se i djela Hvarana Petra Hektorovića, Martina Benetovića, Hanibala Lucića  i Zadrana Petra Zoranića,  Brne Karnarutića i Jurja Barakovića. I pisci, prevoditelji hrvatskih protestantskih knjiga (Stjepan Konzul Istranin, Antun Dalmatin, Juraj Cvečić i drugi) pišu uglavnom čakavskim narječjem istarsko-primorskog tipa. Ali da bi njihove knjige mogli čitati i drugi, pokušavaju slijevanjem raznih narječja stvoriti jedinstven općejužnoslavenski jezik. Teoretsko opravdanje za to iznijeli su u predgovoru glagoljskom izdanju “Prvog dela novog teštamenta” (Tübingen, 1562):

Mi paki takaiše ijure dobro znamo, da vsakomu ovo naše tumačenje i ova naša slova ne bude ugodno. Na to vi, predragi i dobri Krstiani Hrvate, znaite da jesmo s tim našim tumačenjem svim slovenskog jezika ljudem služiti hoteli, najprvo vam, Hrvatom i Dalmatom, potom takaie Bošnakom, Bezjakom, Srblanom i Bulgarom. Jere znamo po nauku svetoga Pavla Rimlanom i da dužni jesmo svim ljudem, Grkom, zaiedno i barbarom, i tako učenim kako neučenim. Toga radi jesmo va ovo naše tlmačenje ove priproste, navadne, razumne, obćene, vsagdanje, sadašnjeg vremena beside, koje Hrvate, Dalmatini i drugi Slovenci i Kranjci naveće va njih govorenju, hoteli postaviti…

Reformatorski pisci, dakle, žele zajednički književni jezik, i to u prvom redu jedan zajednički za Hrvate, a tek kasnije i za druge, što je tek daleka želja. Prvotna im je težnja da stvore jezik na osnovi dijalekata, što ih poznaju po hrvatskim krajevima. Djelatnost hrvatskih protestanata bila je razmjerno kratkotrajna i zbog vjerskih razloga ugušena u samom začetku. Kada sredinom 18. stoljeća nestaje čakavština iz književnosti, ostaju kao književni jezici dva narječja: štokavsko i kajkavsko. Prvo su tiskali glagoljicom protestantske verzije biblijskih tektova na hrvatskom jeziku, odnosno “Prvi del Novog testamenta (1562) i “Drugi del Novog testamenta (1562.) . Štaviše, tiskali su u Tübingenu oba dijela “Novoga testamenta” ćirilicom 1563. Godine.

Godine 1561. Objavili su tamo glagoljsku i ćirilićnu “Tablu za dicu”.  Protestanti žele da ih povezuje narodni govor. Unoseći u tekstove osobine svih triju hrvatskih narječja (npr. čakavsko va, kajkavsko v, štokavsko u), Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin prevode Bibliju “va ovom našem slovinskom ili hrvackom jeziku” koji se “s kranskim jezikom mnogo sklada”. Taj bi prijevod trebao poslužiti “najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnakom i Bezjakom”. Razumijevanje je pomoglo i to što su protestanti izbacili iz ćirilice “vele onih grčkih nadmetnic, črčariev ili titulov, zašto va tenju malo ili ništar prude da nego priprostih ljudi mute”. Iz toga se vidi da su protestanti prihvatili sva tri pisma “znajući da se u njihovo vrijeme ni jednim od triju pisama ne da pokriti cjelokupno južnoslavensko područje” (Vončina 1973., 215)

Prvi se put tu nazire ideja o jeziku koji bi bio razumljiv svim Južnim Slavenima, odnosno Slavenima uopće. Protestantski je pokret u Hrvatskoj bio kratka daha, dao je tridesetak knjiga I pokazao jasan pogled na jezik: potpora strujanjima koja su bila zametak jezičnog standarda. Pokret je nastojao produžiti život slavenskim pismima (glagoljici i ćirilici) na kajkavskom području, ponovo ih proširiti na jug i istok, ali je prevlast latinice u kopnenoj Hrvatskoj naglo rasla. Ojačale su tada kajkavske veze s mađarskom literaturom gdje je latinica imala već dugu tradiciju. Glagoljica i ćirilica odlaze polako iz svakodnevne uporabe, a time slabi i interes za tiskanje glagoljskih knjiga.

Prva datirana knjiga hrvatskog jezika otisnuta latiničkim slovima jest “Evanđelistar”, poznat također kao Lekcionar Bernardina Splićanina (12. ožujka 1495, Venecija). Pokazuje povezanost glagoljaške i latiničke pismenosti u Hrvata. Kasnije je tiskan i bosančicom.

Čakavska i štokavka stilizacija književnog jezika

Gotovo odjednom našli su se zajedno istodijalketalni i raznodijalektni govori koji se ranije nisu ni dodirivali. Čak je u tom velikom metežu nekoliko grupa govora jednostavno raspršeno netragom. Čakavsko narječje, koje se u predmigracijsko razdoblje prostiralo do mora do rijeke Une, konstantno je na istočnom dijelu gubilo svoj prostor, da bi se nakon nekoliko stoljeća svelo na uzak primorsko-otočni pojas.

Stvorena su čak dva književnojezična kompleksa: jedan na sjeverozapadu, drugi na jugoistoku hrvatskih pokrajina. Iako su veze bile loše, zbog upada Turaka, međudijalektalno se prožimanje stalno održavalo”književnojezični razvoj tekao je na taj način da je svaka pokrajinka književnost tražila jezične dodirne točke s drugom pokrajinskom književnosti” (Vončina 1977., 19.) pa je sve to ojačalo svijest o pripadnosti istomu književnom jeziku i istoj kulturi. Hrvatski pisci 16. stoljeća gradeći novo, neprestano su se vraćali svojemu srednjovjekovlju kao književnom izvorištu. Jezični kod počiva je na organskim narječjima.

Marulićeva je “Judita” pisana u dvostrukorimovanom dvanaestercu, pisana je čakavštinom. ali ima i utjecaja kajkavizama (hiža, hiznuti se, vekši, manjši, zabiti).

I u pjesmama dubrovačkih pjesnika koji skladaju “pjesni ljuvene” nalazimo čakavizme i tzv. dalmatinizme, odnosno u čakavskih se pjesnika s otoka Hvara, iz Splita ili Zadra susrećemo elemente štokavskog Dubrovnika. Ijekavsko-jekavske šarolikosti i ikavizmi u starim tekstovima Dubrovnika zbunjivali su mnoge. Opća je slika jasna. Stvaran je malo-pomalo na hrvatskom jugoistočnom kompleksu zajednički književni izraz, književna koine koja je postala jezikom hrvatske petrarkističke poezije.

Jezik kajkavskog književnog kruga

U mnogim se udžbenicima i pregledima starije hrvatske književnosti može naći tvrdnja da kajkavska književnost započinje radom Ivana Pergošića, točnije njegovim djelom “Decretum” tiskanim 1574 u Nedeliću. Novija istraživanja pokazuju da je u kopnenoj Hrvatskoj na sjeveru bilo književnih tekstova i prije Pergošića, tekstova z a koje se zna da su s kajkavskog ili prevedeni na mađarski jezik (iako se kajkavski predložak izgubio). To znači da na području kajkavskog narječja vrlo rano dolazi do književne stilizacije. Autor “Dekretuma” htio je prirediti dva izdanja: jedno kajkavsko, drugo štokavskočakavsko, kako bi tekst prijevoda približio što širem čitateljskom krugu. Jezično mu je blizak Antun Vramec koji 1578. Objavljuje djelo Kronika vezda znovič spravljena. Upotrebljava elemente varaždinske, sjevernokajkavske. Obilno upotrebljava kontaktne sinonime. Jednako je tako postupa u knjizi propovijedi Postila što je objavljena u Varaždinu 1586. Gdje nalazimo: mudrosti i navuke, vučene ili razumne, stan i prebivališče, dijak ali pisec, doktorje i vučeni ljudje…

Otvorenost prema drugim hrvatskim dijalektima, bolje reći prema njihovim književnim stilizacijama, čakavskoj i štokavskoj, postaje  – unatoč pojedinačnim suprotstavljanjima  – izrazita  crta kajkavskoga književnog jezika.

Petar Zrinski, Pismo Ani Katarini Zrinskoj, latinički rukopis, 29. 4. 1671.

Moje drago serce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag božjega dokončanja sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam), oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogoućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u dike vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ore pod večer, leta 1671. Naj te gosp. Bog s mojum kćerjum Aurorum Veronikum blagoslovi.

Grof Zrini Petar

burkati – buniti se, uzrujavati se; polag – pored, tulikajše – također, naukupe – zajedno; jemljati – uzimati; zbantuvati – uznemiriti; valete – zbogom

Drago moje srce! Nemoj se žalostiti zbog ovog mog pisma, niti nervirati. Božjom voljom sutra u deset sati glavu će mi odsjeći, kao i tvojemu bratu. Danas smo jedan drugome srčani oproštaj dali. Zato ovim pismom i od tebe jedan vječni oproštaj ištem, moleći te, ako sam te u čemu uznemirio ili ti se čime zamjerio (što ja dobro znam), oprosti mi. Hvala Bogu, ja sam za smrt dobro pripremljen, niti se plašim. Uzdam se u svemogućega Boga, koji me je na ovome svijetu ponizio, da će mi se također smilovati, i ja ću ga moliti i prostiti (onoga kojem se sutra nadam doći) da se pred njegovi svetim prijestoljem u vječnosti sastanemo. Više ti ništa ne znam pisati, niti o svom sinu niti o drugim stvarima našega siromaštva. Ja sam sve prepustio božjoj volji. Ti se ništa ne žalosti, jer je tako moralo biti. U Novom Mestu, uoči zadnjeg dana mog života, 29. dana mjeseca travnja, o sedmoj uri, navečer, godine 1671. Neka te gospodin Bog s mojom kćeri Aurorom Veronikom blagoslovi.

Grof Zrini Petar

Петар Зрински, Писмо на Ана Катарина Зринска, латински ракопис, 29. 4. 1671.

Драго мое срце! Нмој да жалиш поради ова мое писмо, нити да се нервираш. Божја волја, утре во десет часот главата да ми ја одсечат, како и на твојот брат. Денес еден со друг се опростивме. Затоа цо ова писмо и од тебе едно вечно опростуванје исто, те молам, ако сум те во нешто вознемирил или сум ти нешто замерил (што јас добро го знам), прости ми. Фала му на Господ, јас за смрт сум добро спремен, не се плашам. Се надевам  на семоќниот Бог, кој на овој свет ме понижи, да му се смилува истотака, и јас ќе го молами ќе простам (она на што се надевам дека утре ќе дојде да пред нјеговиот свет престол и вечност се состанеме. Веќе не знам што да ти пишувам, нити за својот син, нити за другите работи на нашето сиромаштво. Јас се препуштив на Божјата волја. Ти за нито не жали, бидејќи така требало да биде. Во Ново Место, во очи на поледниот ден од мојот живот, 29-от ден од месец април, во седум часот, навечер 1671. год. Нека гоподинот Бог со мојата ќерка Аурора Вероника ве благослови.

Гроф Зрини Петар

Превод Сашко Илиев, 3. година кроатистика

ZAKLJUČAK

  1. Od 16. stoljeća, dakle, oblikovala su se dva tipa općega jezika, dvije književne koine: jedna na zapadu i jugu hrvatskih zemalja, druga na sjeveru. Organska narječja kao cjeline (a ne pojedini dijalekti) postaju temelj pisanom jeziku.
  2. Podloga književnom jeziku u Hrvata može biti svako narječje kojim oni govore, tj. čakavsko i štokavsko i kajkavsko. Narječja su u tom smislu posve ravnopravna iako nisu kvantitativno jednako zastupljena.
  3. Štokavsko je narječje bilo tada bazom jeziku poglavito renesansne književnosti u Dubrovniku, ali je njegov  prodor u tekstove drugih dvaju hrvatskih narječja znatan, ako je jači u čakavskom nego u kajkavskom. Akcentuacijom praktički jednako, štokavsko se narječje razlikovalo tada najvećma ikavskim i ijekavskim refleksom ě.
  4. Kajkavsko je narječje kao osnovica ograničeno na sjeverno odnosno sjeverozapadno hrvatsko područje ako se izuzmu kajkavizmi koji u renesansnoj književnosti predstavljaju kulturno naslijeđe.

Prvi hrvatski rječnik i počeci leksikografije

Prvi hrvatski rječnik tiskan je godine 1595. u Veneciji. Autor je Faust Vrančić a naslov je ovaj:  “Dictionarium quinque nobilissimarum linguarum latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae” (Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga, – tj. hrvatskoga – i mađarskoga jezika).  Novija istraživanja upućuju na to da je Vrančić dvadesetak godina ranije započeo izrađivati latinsko-talijansko-njemački rječnik. Taj je temeljni dio posla bio gotov 1975. (Vončina 1979). Latinskoj se natuknici dodavala talijanska inačica, a zatim, ne baš uvijek uspješno njemačka. Tek pošto je za višegodišnjeg boravka u Ugarskoj naučio mađarski, sastavio je hrvatsko—mađarski  rječnik, spojivši obje rukopisne cjeline (raniju trojezičnu i noviju dvojezičnu) u jednu petojezičnu. Riječi su složene u pet kolona redom naznačenim u naslovu rječnika.

Učeći mađarski zapazio je Vrančić da su mnoge hrvatske riječi ušle u mađarski kao posuđenice. To ga je navelo da napravi poseban popis riječi dajući mu naslov Vocabula dalmatica que Ungari sibi usurparunt (Hrvatske riječi što su i  Mađari prisvojili). Ima otprilike 5800 hrvatskih riječi, prvenstveno sa čakavskog Vrančićeva terena. Uvjeren je da je jezik što ga je nazvao “dalmatinskim” najljepši (on ga je nazvao najplemenitijim)  među slavenskim jezicima poglavito među južnoslavenskim. Češki benediktinac Petar Loderecker upotrijebio je Vrančićev rječnik dodavši mu još dva jezika: poljski i češki. Njegov sedmojezični rječnik “Dictionarium septem diversarum linguarum” objavljen je 1605. godine. Tim je putom nastavio Jeronim Megiser koji je svoj prvotni komparativni rječnik znatno proširio i pod naslovom “Thesaurus polyglotus” objavio u Franfurtu na Maini 1606. Godine. Riječi peizete iz Vrančićeva rječnika označivao je sa dalmatice, a iz sjeverozapadnoga dijela s croatice. Još je važnije da su Vrančićev rječnik uzimali u obzir svi budući hrvatski leksikografi.

Pisac prve hrvatske gramatike Pažanin Bartol Kašić još je prije pisanja svoje gramatike sastavio hrvatsko—talijanski rječnik pod naslovm “Razlika skladnja slovinska”. O tom se rječniku do sada samo nagađalo, no pronađen je rukopis te je rječnik objavljen kao faksimilni pretisak. Smatra se da je rukopis završio 1599. godine. Čini se da se i  on ugledao na Vrančićev “Dictionarium”. Iako je Kašićev rječnik manji, nadmašuje ga bilježenjem akcenata. Izgradio je kompletan sustav bilježenja (znak ` danas kratkosilazni, / danas dugosilazni ^, sa ^  bilježi današnji  ~  ili ga koristi za prenaglasnu dužinu).   Dakle u posljednjim godinama 16. stoljeća Hrvati su imali dva rječnika.  Nažalost, Kašićev je ostao u rukopisu i donedavna je bio nepoznat.

Sedamnaesto stoljeće

U 17. i 18. stoljeću i formiraju se kajkavski i štokavski kao književni jezici.

Prva hrvatska tiskana gramatika  Bartola Kašića nosi naslov “Instustitutionum linguae illyricae libri duo”. Objavljena je u Rimu 1604. godine. Usporedimo li naslov jezika s Vramčevim “Dictionariumom” vidjet ćemo da je u jednom jezik što ga nazivamo hrvatskim označen sa illyricae, a u drugome sa dalmaticae. Tako i Jakov Mikalja naslov svoga rječnika “Blago jezika slovinskoga” prevodi na latinski s “Thesaurus linguae illyricae”, a u sasmome rječniku ime Hrvat prevodi sa Illuricus, Croata. Tako su postupali i ostali hrvatski gramatičari i  leksikografi sve do 19. stoljeća.

U Kašićevoj gramatici čvrsti je čakavski temelj, ali ima i primjera štokavske stilizacije. Dobro je opisao starohrvatski tronaglasni sustav. Iz njegovih se opisa jasno vidi da je naglašivanje kaoje “naučava kao ilirsko po mjestu akcenta staro, neprebačeno, dakle čakavsko” (Katičić 1981. 30)

Jezik ozaljskoga književnoga kruga

U sjeverozapadnoj hrvatskoj skupina oko Rafaela Levakovića polazeći od pretpostavke da je ruskoslavenski jezik ishodišni svim slavenskim jezicima,uvodi rusku redakciju crkvenoslavenskog jezika u knjiški repetitorij hrvatskih glagoljaša. Proći će dugo vremena da se jezik glagoljaških knjiga vrati izvorištu, no to neće više imati utjecja na opći jezični tok.

Drugi je tip jezične stilizacije književnog jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njegovala je skupina pisaca oko Petra Zrinskog (Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan, Ivan Belostenec, Juraj Ratkaj). Budući da je Ozalj tada bio sjedište Zrinskih, ta je skupina poznata u stručnoj literature kao ozaljski književnojezični krug. Prvotni zapisi s toga područja predstavljaju čakavsku stilizaciju književnog jezika. Potom se stvara književni koine kojem je osnovica trodijalektalna, tj. s naporednim elementima čakavskoga i kajkavskoga i štokavskoga narječja. Riječ je o tipu hibridnog jezika. U to vrijeme akcenatski se sustav podudarao, razlike su fonološke i morfološke i leksičke bile manje ili podudarne. Glavni se tok postupno povezivao u čvrst lanac jezičnih jedinica koje su bile zajedničke sjevernočakavskim I južnočakavsko—štokavskim sustavima, kao što je npr. zamjena ъ i ъ (odnosno šva) vokalom a u riječima tipa dan i san, posvemašnja prevlast ikavizama (lipo tilo) nad sjevernočakavskom ikavsko—ekavskom zakonitošću (lipo telo, belo mliko) i dr. Taj dijalekatni tip zajedno s kajkavskom komponentom stvarao je osnovicu za jezični amalgam sjeverozapadnoga književnojezičnoga kompleksa. Time se čakavski književni izraz, koji je dotada povezivao sjever i jug, utapao u štokavsku ikavsku većinu prepuštajući sve više veznu ulogu štokavskoj književnoj stilizaciji. Tako se ojačavao put standardizaciji jezika na cjelokupnom području. Na tom se putu među prvim javlja rođeni Istranin Franjo Glavinić koji najviše boravi na Trsatu i objavljuje nekoliko knjiga: “Četiri poslidnja človika” (Venecija 1628.) u kojem čitamo

Kukudril jest kačka nika ka u vodi i na zemlji pribiva. Kad godir na zelenoj otvorenimi usti zaspi travi, ptičica nika imenom chiles, ka jest neprijatelj, ulize u njega skroz usta ter s kljunom i z nohti sva nutarnja razdere njegova i tako vmori ga.

Bolje se međudijalektalno preplitanje razabire u tada najpoznatijem djelu pisaca ozaljskoga kruga, u Adrijanskoga mora sireni Petra Zrinskoga.

U predgovoru piše ovo:

Pače niti se trsim ž njim skupa poredice cilj izgoditi, nego za njim upućujem i ravnam delo moje, ko akoprem je malo, ali velikoga i slavnoga spomenutja budući, naklanjam vam hrabreni vitezovi, domoslavni hrvacke i primorske krajine branitelji i čuvari. A to iz trih zrokov: priv, da svit vidi kakove sini i viteze ov naš orsan zdrži, redi I poštuje; drugi, da se mi u slavna ova dila kako u zrcalo nagljedajući poznati moremo; treti, zato da se sa mnom diče i raduju ostanki onih kojim priđi s banom Zrinskim Mikloušem hrabreno, čestito i vridno večnu krunu u nebesih zadobiše.

Ta je knjiga zbog etičko-moralnog dijela “Opsada sigecka” i ljubavno-idiličnih pjesama slavljena od čakavskoga Senja do štokavskoga Dubrovnika ne samo zbog tematike (obrana od neposredne turske opasnosti) nego i zbog bliskosti književnog jezika u kojemu ima mnogo elemenata govornog jezika.

Najveći prilog trodijalektalnom jeziku ozaljskoga kruga dao je leksikograf Ivan Belostenec svojim velikim, gotovo enciklopedijskim rječnikom latinsko—hrvatskim i hrvastko—latinskim pod naslovom “Gazophylaciume seu latino—illyricorum onomatum aerarium”, odnosno “Gazophylacium illyrico—latinum” (izdan 1740. Godine). Riječ gazophylaciom objasnio je sam Belostenec kao “kinčena komora, hiža, ali mesto gde je spravljen kinč”, dakle kutija  u kojoj se sprema nakit. U tom su rječniku latinske riječi protumačene prvenstveno kajkavskim ekvivalentom:

canicularis pesji

caniformis psu spodoben

caninus pesji

canis pes

cano popevam

cantabilis pevni, kaj se more popevati, popevan, spopevan

No, nalazi se često i kontaktni sinonim (npr. pun dobitka ili hasne, pagadur ili komornik, ljuctva ali puka veliko shodišče). Mogu se naći i čakavski leksemi označeni sa D. (=dalmatice): npr. doticanje prema kajkavskom dotikanje, čaša prema kupa ili pehar, likar prema vrač ili vračitel, ali bez takve oznake kao maša misa mašnik i dr. i u manjoj mjeri štokavski, označeni sa scl (=sclavonice), odnosno Turc.Scl. (=turcico-sllavonice): npr. burmut prema duhan u prahu, mejdan prema polje ili ravnica. Možda to najbolje ilustrira podatak iz drugoga, hrvatsko—latinskoga dijela rječnika gdje se nalaze zamjenice kaj, ča i što kao ekvivalenti latiskoj zamjenici quid. Namijenjen je školstvu.

Studenti se upoznaju s pokušajem jezične integracije u sklopu Ozaljskog kruga (Gazophylacium). U početku se kao književni formira u 17. stoljeću (odnosno u trećem. periodu predstandardnoga razdoblja) književna štokavština je postala dominantna te je intenzivirano nastojanje na sređivanju grafijskoga sustava.

U pjesmi Frana Krste Frankopana najbolje se očituje ta mogućnost da se koriste sve morfološki i leksički potencijali hrvatskog jezika

Srce žaluje da vilu ne vidi

Vi loze zelene, vi polja cvatuća,

vi zdenci, potoki i voda tekuća,

deh, skaž’te smilenje

vrh tužno, žalostno to moje živlenje.

Drugi se raduju u vašoj liposti

ja pak vdil tugujem u strašnoj žalosti,

a pomoć  ne vidim

Nego kot praznu maglu ufanje naslidim.

Aj neverna srića, s tim li jesi dična

Da činiš trpiti prava za krivična!

Vsako svoj cil ima,

Neg moje trplenje smilovanja nima.

Trodijalektalnost predstavlja konstantu bez obzira na promjenjivost dijalektatne osnovice ili količine udjela pojedinoga narječja. U tom je sklopu jasnije tek u 20. stoljeću otkriveno nastojanje Juraja Križanića koji je 1665. godine u ruskom Tobolsku napisao veliko panslavensko djelo Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku (Gramatički prikaz o ruskom jeziku). U tom je djelu prikazao svoj tip općeslavenske gramatike na osvnovi njemu poznatih podataka iz mnogih slavenskih jezika. Budući da je pokazivao čime pojedini slavenski jezik divergira od njegova općeg tipa, označivao je također čime odstupa hrvatski književni jezik. U takvim je slučajevima zapisivao npr. “po hervatsku “po hervatskoj jezičnoj otmine, Hervati govoret, Hervati izrikajut” i sl. Riječ je o jeziku koji odgovara, prema  Križanićevu opisu, jeziku što su ga njegovali školovani ljudi na posjedima Zrinskih iFrankopana.

Refleks jata u ie i e (nikada je), zadržavanje završnog –l u svih imenica i pridjeva, izostanak promjene k, g, h u c, z, s stari troakcenatski sustav izjednačivanje vokativa s nominativom, genitive množine na nulti morfem, pridjevska deklinacija u množini na –ih (G), -im, (D), –imi (I), uporaba sufiksa –-ec mjesto –ac… Osim toga i sam Križanić kaže kako se, kad je o akcentuaciji riječ, “jedino u hrvatskom izgovoru čuju pravilni naglasci, svojstveni izvornoj slavenskoj rečenici. A to ne svugdje nego samo između rijeke Kupe i Une: na području grada Bihaća, a osobito oko Dubovca, Ozlja i Ribnika”, kamo se pod najezdom Turaka sklonilo hrvasko plemstvo. Križanićeva je gramatika pisana je u Tobolsku, u ruskome progonstvu i ugrađena je u međuslavenski jezični mozaik.

Pogubljenjem hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana nestalo je onih koji su perom i imetkom stvarali ozaljski krug i širili njegove horizonte.

Najpoznatiji je kajkavski pisac tog razdoblja Juraj Habdelić u njegovu se djelu Zrcalo Marijansko (1662) primjećuju i elementi štokavskog i čakavskog narječja.

I Pavao Ritter Vitezović, rođeni čakavac, pisao je najprije čakavski, ali je kasnije miješao čakavštinu i  kajkavštinu, te se pomalo približavao i štokavštini, ali tako da sva tri narječja čine rječničko blago njegova jezika, ujednačujući tako hrvatski Sjever i Jug… Sedamnaesto stoljeća donijelo je zapravo “početak kraja regionalizma u hrvatskoj književnosti: sve više književnika ostavlja svoje rodno narječje” (Vončina 1968). Svijest da se književnost pisala ili se piše na svakom od triju narječja istoga jezika imala je za posljedicu težnju za jezičnim izjednačivanjem. (Vince 1990, 37). Već sama činjenica da Vitezović u stihove pretače svoju pjesničku viziju “Odiljenja sigetskoga” dovoljno govori o njegovu odnosu prema Zrinskima. Latio se pisanja “Odiljenja sigetskoga” “najveće toga radi da slavni hrvatski jezik naš u tuliko pozabljenje ne dohodi”.

Što ulazi u sastav hrvatskog jezika Vitezović navodi na početku svoga historiografskog djela “Kronika”, objavljenoga 1696. godine (37):

Zato nemojte se čuditi da negdi čtete slovensku, negdi majdačku, negdi posavsku, negdi podravsku, negdi pako primorsku, a negdi i kranjsku reč budući i ja tako pisane našel sežam. I to vse slovenski jeziki od kojih vsakoga lipše se pristoji uzeti reči neg od tujega kogagoder (…) posudjavati.

Vidimo, dakle, da Vitezović smatra sastavnim dijelom hrvatskoga jezika i  sjeverozapadni kajkavski (=slovenski), i jugozapadni kajkavski (=majdački), i  posavski, i podravski i čakavski (=primorski) jer ih je tako pisane (!) nalazio. (Moguš, 2009. 99) Dakle radi se o istom jeziku, bez obzira na dijalektalne razlike. Važno mu je da bude što manje posuđenica iz latinskoga (dijačkoga), njemačkoga (nemškoga) ili mađarskoga (ugerskoga) jezika koje potiskuju i guše hrvatske riječi.

Od samog početka svaki pokušaj uvođenja latinice za hrvatske tekstove nailazilo je na prepreku: kako grafiju, izraslu na fonološkom sustavu jednoga romanskoga jezika (latinskoga) prilagoditi sustavu jednoga slavenskoga jezika. Vitezović konstatira da je “dijački aliti latiski abcdar nezadovoljan s 23 svojimi literami aliti slovmi” za hrvatski jezik pa unatoč ranijim prijedlozima za reformu grafije “vsaki po svojoj volji i prez reda piše”. Koncepcija njegove grafijske reforme počiva na spoznaji da svaki fonem treba da ima samo jedno slovo,  i to uvijek isto. Vitezović se vraća izvoru: slavenskomu pismu koje su poznavali “stari Hervati, s. Jeronim i ostali” a to je glagoljica. Shvativši bit glagoljice počinje odbacivati dvoslove i troslove da bi u djelu “Plorantis Croatiae saecula duo” (Zagreb 1703). upozorio na čvrst monografemski sustav što ga je za “voces Croaticas” bio iznio u (na žalost) izgubljenom radu “Ortographia Illyricana. To je sustav

ç za č npr.

(ubaci sliku)

(Moguš, 2009. Str. 101)

Provedeno je pravilo fonem za jedan grafem. Jedina je iznimka vokalno r koje označuje s yr, dakle sa dva znaka.

Takvim znakovljem piše veliki latinsko—hrvatski rječnik “Lexicon latino-illyricum”. Nije uspio pribaviti lijevana slova za svoje znakove i rječnik je ostao u rukopisu.

Po svom monografskom sustavu preteča je Ljudevitu Gaju i ilircima koji su usvojili iste principe i uspjeli ih ostvariti. Dotad su se grafijske reforme na sjeveru i jugu Hrvatske vodile odvojeno. Vitezović predlaže ista rješenja za obje sredine. Zato je jedan od najvažnijih figura povijesti hrvatskog jezika na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće.

Dok se sjeverni dio čakavskog narječja sve više vezao uz književnu stilizaciju ozaljskoga kruga i za kajkavce, južna je čakavština, mahom ikavska, bila služila kao književni izraz spisateljskim krugovima čija su se središta nalazila na Hvaru, u Splitu i u Zadru. Kroz čitavo 17. stoljeće slabi polako čakavska stilizacija kao jezik književnosti, ponajprije na južnom dijelu, jer se i rođeni čakavci priklanjaju zapadnom, ikavskom tipu štokavštine. Tako je ikavska štokavština pomalo postajala na kraju 17. stoljeća i u prvoj polovici 18. stoljeća općeprihvaćen književni izraz većine bivših čakavskih središta, pa i tako izrazitih kao što je Mrulićev Split.

Najvažniji utjecaj štokavske jezične stilizacije zacijelo je posljedica snažne književne produkcije u Dubrovniku čiju okosnicu čine Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić i, nešto kasnije, Ignjat Đurđević koji u potpunosti afirmiraju (i)jekavsku štokavštinu. Ikavizama ima puno više u ranijim Gundulićevim djelima, nego u njegovu najpoznatijem “Osmanu”

Ah, čijem si se zahvalila,

tašta ljudska oholasti?

Sve što više stereš krila,

sve ćeš paka niže pasti!

Vjekovite i bez svrhe

nije pod suncem krepke stvari,

a u visocijeh gora vrhe

najprije ognjeni trijes udari.

Bez pomoći višnje s nebi

svijeta je stavnos svijem bjeguća

satiru se sama u sebi

silna carstva i moguća

Osim ijekavskoga utjecaja drugi je štokavski utjecaj bio ikavski, a obuhvaćao je područje Makarskog primorja, zatim područje oko rijeke Neretve i Cetine te široko područje zapadne Bosne i Slavonije (koje je najvećim dijelom obuhvaćao prostor franjevačke redodržave Bosne Srebrene). Bosanski franjevci bili su jezično vezivno tkivo između mora i Slavonije. Zbog školovanja, kretanja i dopisivanja, trudili su se da im ikavica “bude što homogeniji pismeni jezik” (Brozović 1972., 46.). Bio je to “književni jezik pučkog tipa i nadregionalne raširenosti”., Dubrovnika i ostalih južnohrvatskih središta” (Lisac, 1993., 173.).

Nastavak leksikografskog rada

Juraj Habdelić svojim tekstovima, a osobito rječnikom Dikcionar ili reči slovenske z vekšega vkup zebrane (1967). priklanja se isusovačkoj tezi da je najbolje kad se za osnovicu književnog jezika odabere jedna narječna stilizacija i tako se udaljuje od ideja ozaljskoga kruga. On se odlučuje za kajkavsku stilizaciju. Habdelićev izraz slovenski u naslovu rječnika, zapravo je poekavljeni lik pridjeva slovinski.

Kad su pod konac 18. stoljeća Turci počeli uzmicati, postajala je komunikacija između sjevera i juga sve življa, i to upravo preko štokavskog terena. Na opustjela je čakavska staništa naseljen, i voljom i nevoljom, ne samo hrvatski ikavski živalj nego i srpski ijekavski, no u ovom kontekstu to i nije bitno, bitno je da se radilo o štokavskom narječju kao takvom. Počinju jačati napori da se preko pravopisa – što znači preko jezika, a to se poistovjećivalo s narodom – pronađu rješenja koja bi mogla biti prihvaćena s obje strane Velebita.

Jakov Mikalja 1649. u Loretu u jednoj knjizi objavljuje gramatiku talijanskoga jezika (Grammatika talianska ukratko illi kratak nauk za naucitti latinski) i rječnik pod naslovom “Blago jezika slovinskoga”. To je prva talijanska gramatika napisana hrvatskim jezikom. Budući da je bio od 1630. do 1633. godine profesor u dubrovačkoj isusovačkoj gimnaziji, razumljivo je što je njegova gramatika pisana drubrovačkim tipom književnog jezika unatoč činjenici što je “bosanski” tip smatrao najljepšim.

slovo glasovito = samoglasnik

ime = imenica

namisnik imena = zamjenica,

riječ= glagol,

riječi čineće = aktivni glagoli

riječi trpljeće = pasivni glagoli

riječi posobite = povratni glagoli

riječi bez sobstva = nepovratni glagoli…

Kad je o rječniku riječ, potpuni je sljedbenik Bartola Kašića unosi u svoj rječnik probrane riječu u najljepšem narječju. To je narječje što zauzima relativno velik prostor neprimorskog pojasa na kojemu su se tada prepletale čakavske osobine s osobinama ikavskih i ijekavskih štokavskih tekstova. Pod istom natuknicom, stoga, nalazimo: bječva i bičva, bijeda i bidan, bjelac od jaja i balance, bijeliti se i biliti se, bivo i bivol, carni i crni, carkva i crikva, carven i crljen, carv i crv, pakal i pakao, ura i vrijeme..

Uz svaku takvu natuknicu je i talijanski i latinski ekvivalent. Hrvatski je jezik uzimao kao ishodišni, idući Kašićevim tragom (kao tzv. lijevu stranu). Odlazi i korak dalje, počeo je navoditi nekoliko značenja pojedine riječi. Znati može značiti i umjeti, biti vješt i poznati i razumjeti, također unosi neke tadašnje frazeološke sklopove:

biti dostojan hvale, biti na pamet, biti priličan, biti vansebe, biti u misli, biti u vlasti, biti komu u ruci, bježati natrag

Osamnaesto stoljeće

Još je veći zahvat u leksikografskom radu napravio Ardelio Della Bella u svom trojezičnom rječniku “Dizionario italiano, latino, illirico”, objavljenom u Mletcima 1728. Iznijeti najprije popis autora iz čijeg je djela ekscerpirao rječničku građu i zatim kod gotovo svake natuknice donijeti književne potvrde. Popis autora je dvadesetak književnih imena ponajviše dubrovačkih (od Šiška Menčetića do najzastupljenijeg Ivana Gundulića i do Ignjata Đurđevića), ali i onih koji su pripadali krugu čakavske književne stilizacije, kao što su npr. Petar Hektorović i Ivan Ivanišević, a donekle Aleksandar Komulović i Bartol Kašić. To je jedno od ponajboljih djela starije hrvatske leksikografije. Npr. pod natuknicom ljepota nalazimo:

Ljepos, ljeposti, femininum

Ljepota, ljepote, femininum

I odmah primjer iz Osmana za svaki hrvatski ekvivalent (53):

Svjetlijem očim bio dan vodi,

Ljepota je nje sunčana…

Jedno je sunce varh nebesa,

Jedna ljepos tva na sviti

Ali talijanska riječ bellezza može se prevesti na hrvatski i sa krasnost, uljudnost, pristalost, gizda od lica. Može značiti i ures, što Della Bella potvrđuje primjerom iz Gundulićeva Osmana (54):

Sve najljepše gube ime

Prid uresom nje uresa,

Odnosno ukras za što se navodi stih Junija Palmotića (55):

Da njegova lica dična

Naravni ukras većma uresi.

Pravi bogat rječnik književnoga jezika pogodan i za stilističko dotjerivanje tekstova. Njemu je dodana, kao i obično u takvim djelima, kratka gramatika hrvatskoga jezika (una breve grammatical per apprendre con proprieta la lingua illirica).

Slavonija, tek osobođena od Turaka, još nije imala, kako reče Matija Antun Reljković, ni “knjige od pravopisanja i od riči pravogovoranja” pa se ugladala na književna djela i na jezične priručnike nastale dotada u drugim sredinama Požežanin Antun Kanižlić piše svoje početne radove u osmercima kakvi su bili poznati u Dubrovniku, svoje najbolje djelo, baroknu Svetu Rožaliju piše Kanižlić u dovstruko rimovanom dvanaestercu. Uključuje u svoja djela i leksik što ga je nalazo kako kaže “u različitih knjigah ilirskih” poglavito u rječniku Jakova Mikalje i Ardelija Della Belle, ali i u djelima pisaca iz Makarskoga primora kao novoga književnog središta. Zahvaljujući slavonskim i makarskim književnicima u porastu su ikavski tekstovi, pa i njihova prevlast nad ijekavskim.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića, gdje je stihom i prozom iznesena kronika glavnih događaja iz prošlosti južnih Slavena, našao ubrzo u ruci gotovo svakoga pismenoga čovjeka i kružio među čitateljstvom više od jednoga stoljeća, doživjevši za tri godine dva izdanja. S druge strane “Satir iliti divji čovik” Matije Antuna Reljkovića gdje je u stihu nanizana kronika slavonskih običajaimana, doživljavao je dugo vremena i pohvale I pokude jer se – čitao.

U drugoj polovici 18. stoljeća pojavljuju se čak tri gramatike u nekoliko izdanja, a na početku 19. i četvrta.

Već  1761. godine objavljuje Blaž Tadijanović djelo “Svašta po  malo iliti kratko složenje imenah i ričih u ilirski i njemački jezik”. Knjižica je objavljena u Magdeburgu, gdje se Tadijanović našao zarobljen i njome je želio pomoći svojim sunarodnjacima da nauče osnove njemačkog jezika. Odabrana je slavonska ikavska štokavština. “Uči se pravo svojim jezikom govoriti, a nemoj od drugoga jezika riči krasti.

Potom Maija Antun Reljković objavljuje čak tri izdanja svoje “Nove slavonske i nimačke gramatike” (1. izd. u Zagrebu 1767.). Gramatički opis opširniji je od Tadijanovićeva. Želja mu je da iz književnog jezika ukloni naplavine turcizama koje je Slavonija “u svoj lipi jezik umišala, pak jeh misto materinskih potribuje”.

Treći je gramatičar slavonske stilizacije književnog jezika u 18. stoljeću Marijan Lanosović. Prvo njegovo gramatičko djelo je latinska gramatika hrvatski pisana: “Uvod u latinsko riči slaganje”, a zatim hrvatska gramatika njemački pisana: Neue Einleitung zur slavoniscnen Sprache koja je doživjela čak tri izdanja: u Osijeku 1778. i 1789. i u Budimu 1795.  godine. Na kraju se nalazi Slavonisches Wörtebuch, tj određeni popis njemačkih riječi i njihov hrvatski ekvivalent.

U 18. stoljeću mogli su se “ilirskom” ikavicom savim tečno pisati pjesnički i  znanstveni tekstovi, što znači da je taj tip jezika u potpunosti služio potrebama svekolikoga duhovnog stvaralaštva u Slavoniji i od Slavonije preko Bosne i Hercegovine do mora.

Posebnu pak vrijednost u afirmaciji književnog jezika ima tadanji potpuni prijevod Svetoga pisama staroga i novoga zakona Matije Petra Katančića (u šest knjiga).  Objavljen je 1831., ali je završn još 1815. Katančićev je prijevod Svetoga pisma bio iz latinskoga “u jezik slavno—illyricski izgovora bosanskog prineshen” tj. u štokavsku ikavicu.

Istranin Joso Voltiggi autor je “Ričoslovnika iliričkoga, talijanskoga i nimačkoga jezika” (1802./3.) Pokazuje kako je slavonski utjecaj dopro dobrano na zapad.

Franjo Marija Appendiji autor je djela Grammatica della lingua Illirica čije je 1. Izdanje izišlo u Dubrovniku 1808.

Još je šire od dotadanjih pogleda zasnovao je Joakim Stulli svoje leksikografsko djelo kojega je prvi dio  Lexicon latino—italico—illyricum izašao u Budimu 1801., a drugi se pod imenom Rječosložje ilirsko—italijansko—latinsko pojavio u Dubrovniku 1810.

Iako su se ustalile dvije latiničke grafije, jedna u Slavoniji, druga u južnoj Hrvatskoj, ipak se primjećuju utjecaji. Potkraj 18. stoljeća nakon zasjedanja državne komisije čiji je bio član i Joakim Stulli koji je prihvatio jednostavnu slavonsku grafiju i prema njoj uredio svoj rječnik. Osnovna grafijska podvojenost tada više nije bila između zone sjeverne (sjeverozapadni čakavci i kajkavci) i južne (južni čakavci jugoistočni tokavci) nego između dvaju hrvatskih jezičnih standarda: kajkavskog i štokavskoga.

Do još veće je ujednačenosti došlo početkom 19. stoljeća kad je po nalogu ondašnjih vlasti proradila u Zadru nova komisija pod predsjedništvom F. M. Appendinija. Zadaća je bila: ukinuti postojeće razlike između dubrovačke i dalmatinske grafije kako bi se postigao praktičan cilj  — da  se odredi “una stabile maniera di scrivere la lingua Illirica con caratteri latini”. Komisija je u tome uspjela jer je uvela – pored onih latiničkih slova koja imaju iste glasovne vrijednosti u latinskom i hrvatskom jeziku – još jedinstvene znakove c, ç, h, s, ƒ, x za foneme c, č, h, s, š, ž. Iznimka je jedino bilo pisanje diagram ch za fonem ć. Zaključci komisije postali su obvezatni za sve u Dalmaciji, uskoro se novi način pisanja toliko udomaćio da je desetak godina poslije postao snažnim oružjem u rukama oniih koji su se opirali gajevoj “rogatoj” reformi i ilirskim jezičnim koncepcijama.

Toj se struji primorsko-slavonske jezične i grafijske povezanosti priklonio i Ličanin Šime Starčević, pisac gramatike “Nova ričoslovnica ilirička” (1812.). Za njega se pravi narodni jezik nalazi između ostaloga u izrekama  i poslovicama (zove ih “prislovja ilirička” te ih navodi u velikom broju kao potkrjepe. Prvi je opisao akcenatski sustav štokavske ikavice i jasno je formulirao da “Dubrovnik, Dalmacija, Bosna, Slavonija i Horvatska” imaju isti književni “slovinski ili ilirički jezik” koji se ni “u govorenju mnogo među se ne razlučuje”.

Budući da je već od starosti bio istrošen Habdelićev rječniku Zagrebu je objavljen 1742. godine Sušnik-Jambrešićev rječnik pod naslovom Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples.

Što se misli pod izrazom illyricus objašnjeno je u rječniku kao “Illirianski ali Szlovenski Horvatczki etc. Illyrisch das ist Croatisch, Dalmatinisch etc. oder zum Croaten, Sclavoniern etc. gehörig”. A iz dodataka koji nosi naslov Index illyrico sive croatico—latinus može se zaključiti das u Jambrešiću pojmovi hrvatski i ilirski jednaki. Ilirski je naziv pokrivao sve tri velike hrvatske pokrajine, sva je ta građa kajkavaca, čakavaca i štokavaca pripadala onoj sredini koju Jambrešić u predgovoru svoga rječnika naziva “carissima Patria”. Prvenstveno je to njegova kajkavska sredina, ali upozorava i na dublete (zakaj, zašto, zač).

Iz te je literature niknuo Tito Brezovački, pravi komediograf tečne kajkavske rečenice, poznat i po svome otporu prema Mađarima.

O vezama svjedoči i Stoletni kalendar Tomaša Mikloušića. Imena mjeseca navodi ovako:

Sečanj, prezimen ili januarius

Veljača, svečen ili februarius

Ožujak, sušec ili martius

Travanj, traven, ili aprilis

Svibanj, rožnjak ili majus

Lipanj, klasen ili junius

Serpanj, serpent ili Julius

Kolovoz, velikomešnjak ili augustus

Rujan, malomešnjak ili augustus

Listopad, listopad ili October

Studeni, vsesvetščak ili November

Prosinac, gruden ili December.

Gotovo ista imena mjeseca nalaze se u Jambrešićevu i Belostenčevu rječniku, ali to su ona što se navode u drugom stupcu, ona iz prvog stupca nalaze se u Stullijevu rječniku i to u istom obliku i poretku.

Gotovo ista narodna imena mjeseci nalaze se u Jambrešićevu i Belostenčevu rječniku (pod latinskom natuknicom), ali su to ona što se navode u drugom stupcu. Ona iz prvoga stupca nalaze se u Stullijevu rječniku, i to upravo u istom obliku i poretku: sječan, veljača, ožujak, travan (i: listonos), sviban, lipanj, sarpanj (i: ilinštak), kolovoz (i: gospodičan), rujan, listopad, studenac, prosjenac.

Devetnaesto stoljeće

Golema je uloga što ju je tridesetih godina i četrdesetih godina 19. stoljeća odigrao ilirski pokret. Veliku su pažnju posvećivali jeziku, u gotovo svakom broju Danice (1835.—1849), časopisa što su ga pokrenuli ilirci, nalazi se barem kakva bilješka ili članaku vezi s jezikom.

Prva gramatika u doba ilirskog pokreta, Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga Vjekoslava Babukića, počinje se pojavljivati u Danici ilirskoj već 1836. godine. Dodamo li tome da Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaña Ljudevita Gaja, objavljena 1830.  godine, zapravo je prvi ozbiljniji istup budueg vođe pokreta. Ilirci su radikalno promijenili odnos prema domaćem idiomu čija je društvena uloga u početnim desetljećima 19. stoljeća, bar u kajkavskoj hrvatskoj, bila neznatna.

Zato nije čudo što Antun Mihanović u svojoj knjižici Reč domovini (1815.) piše (u suvremenoj grafiji) (62):

Ali z žalostjum spoznajem da narod naš, premda veliku europinskoga puka stran ispuni, tako daleko gledeč na občinsku veka razsvečenost zaostaje, da nikakova znanostih znamenja vu jeziku svojem pokazati ne more, nego, o tuga!, jarem stranskeh jezikov nosi. … Ar stranski jezik čisto retki tak zmožno navčiju se da bi vu njem nekaj poglavitoga vandati mogli, domačega pako ne samo zapuščavaju, nego i govoriti se sramuju.

Slično je tome bugario i Pavao Stoos u svojoj pjesmi “Kip domovine vu početku leta 1831” prikazujući Hrvatsku kao ženu čiji se sinove srame svoga jezika (63)

Narod se dugi sebi raduje,

a z menum sinko moj se sramuje.

Vre I svoj jezik zabit Horvati

hote, ter drugi narod postati.

Mihanović zagovara potrebu da hrvatski domoroci nauče “pismeno govoriti”, tj. da materinski jezik uzdignu na viši stupanj, na stupanj znanstvene knjige. Istomu cilju teže i oni koji nastoje da pored dominantnoga latinskog jezika i “horvatski” jezik prodre u visoko školstvo, usprkos jakim mađarksim protivljenjima.

Matija Smodek, pravnik i poučavatelj “mudroljublja” ili filozofije, kojemu je odobreno da od školske godine 1832. može kao neobvezatni predmet predavati “materinski jezik” na ondašnjoj Akademiji za one slušače koji to žele. Godine 1845. osnovana je “chatedra liguae et litteraturae croatico-slavonicae”, a sljedeće godine postaje Vjekoslav Babukić prvim profesorom na toj katedri.

Nakon Gajevih riječi o položaju materinskog jezika “vu horvatski zemlji” slijedi poklik:

Dajte da sada vu vremenu mira vitezi vu duhu budemo, da tak jezik, kojega najvekči muževi naroda našega z ljubavjum govorili, ojega z imetkom I z predragum kervčicom svojum junački branili jesu… još najpotlam v temni grob ne zakopa se

Da bi se sve to ostvarilo, ilirci traže i dobivaju odobrenja za izdavanje političkih “Novina horvatzkih” (1834.) kojima dodaju kulturni podlistak “Daniczu”.

Većina jezičnih problema kojima su se bavili jest rješavanje grafijskih problema, teškoća u pisanju palatalnih fonema prvenstveno (pored vokalnog r). Još su postojala barem dva grafijska uzusa: jedan kajkavski i drugi štokavski. Osnovna je razlika tada bila u tome što je štokavka grafija (ranije čakavska i kajkavska) imala neke dijakritičke znakove, a kajkavska nije, unatoč nastojanjima Pavla Rittera Vitezovića. Prva je novost da se dijakritičkoj struji priklanja kajkavac Ljudevit Gaj svojom Kratkom osnovom horvatskog, tj. kajkavskog “pravopisanja”.

Budući da se prema shvaćanju građanske ideologije, kojoj pripadaju i ilirci, jezik poistovjećuje s narodom, borba za jedinstvenu grafiju vlastitoga jezika bila je samo izvanjski oblik borbe za narodno jedinstvo svih “Ilira”, odnosno, kako oni rekoše “južnih Slavjanah”. Gaju se učinilo najpogodnijim da krene od Vitezovićevih rješenja.

U Kratkoj osnovi odlučuje se za dijakritička rješenja i predlaže za nepčane konsonante jednoslove tildu  ~  iznad slova c, d, g, l, n, s, z (npr. Ĩ). Dakako, nema znaka za fonem ć, ali ga nije trebalo ni biti jer Gaj u kratkoj osnovi prilagođuje grafiju kajkavskom sustavu (a ne štokavskomu). Poticaj je dobio iz domaćeg izvora, od Pavla Vitezovića,jer on je baš tildu, a ne kvačicu, predlagao u nesačuvanoj raspravi De orthographia illyricana. Poboljšao je Vitezovićev prijedlog tako štoje tildu uzeo kao znak za palatalnost. Začudo, odjeka nije bilo. Njegovom je grafijom napisana samo njegova “Kratka osnova” i ništa više. Lomiti odjednom stoljetne navike nije se moglo i zato nudi 1835. godine novo rješenje u “Pravopiszu”. Tada je već njegova vizija jednog višeplemenskoga naroda i jednog višenarječnog jezika već bila proširena na čitav slavenski jug. Pridjev horvatski više nije mogao opstati, jer je bio rezerviran samo za Hrvate kajkavce. Skupina oko Gaja zamijenila je gotovo preko noći ime horvatsko ilirskim, kako se obično i činilo kad je jednim imenom trebalo obuhvatiti sve hrvatske zemlje ili, gdjekad, sve Slavene na jugu. Gaj u članku pisanom starim nedijakritičkim slovima predlaže naoko umjerenije rješenje: prihvaća poljsko ć, kod grafema č, š, ž mijenja tildu u kvačicu, a umjesto ranijih jednoslova d, g, l n, odlučuje se za dj, gj, lj, nj (sa zarezom na j umjesto točke). Tom je novom grafijom u 10. broju Danice (1835.) objavljena Mihanovićeva “Horvatska domovina”, pjesma koja će se kasnije postati hrvatskom himnom.

Ilirci su smatrali, preuzimajući nauku Jana Kollara, da u slavenskom svijetu postoje četiri književna jezika. U skladu s tim Vjekoslav Babukić u Ilirskoj slovnici navodi da “jezik slavjanski děli se u četiri velike grane, naime:

A)  narěčje rusko

B)  narěčje poljsko

C)  narěčje česko—slovensko

D)   narěčje ilirsko

Ilirski pak jezik tvore sva ilirska narječja, bolje reći narječja “južnih Slavjanah”. Vizija je sasvim jasna – jedan književni jezik od Jadranskoga do Crnog mora. Ilirci ipak ne provode slovnu reformu prema sveju što “mi Iliri imademo” jer tada bi morali, na primjer, voditi računa i o reformi srpske i bugarske ćirilice). Oni uređuju latiničku grafiju prema sasvim određenim književnim (pismenim)   stilizacijama svojih narječja.

Želeći imati jedan književni jezik na čitavom području od Zagreba do Dubrovnika i po cijeloj Iliriji, morali su izvršiti izbor. Od dva hrvatska književna jezika, koja su zbog višedijalektnosti dobivala zajedničko ime “lingua illyrica” ilirci se priklanjaju većinskom. Taj jezik, kako je mislio Janko Drašković već u svojoj Disertaciji (1832.) “najhodniji jest u Slavo—Hrvatih, kao narodu naših kraljevinah”. Novoštokavskitako pismeni jezik postaje tako sve više općehrvatski. Ivan Gundulić postaje svojom odom slobodi “Dubravka) i epom otpora protiv dušmanina “Osman” podiže se na pijedestal najcjenjenijega i najobjavljivanijega pjesnika iliraca te tako postaje velika tema u kulturnom životu Hrvatske. Ivan Mažuranić stoga dopunjuje 14. i 15. pjevanje Gundulićeva “Osmana”. Priklonivši se kontinuitetu standardne novoštokavštine, ilirci su naslijedili još uvijek neriješen problem ikavsko—ijekavskoga dvojstva. Da bude još teže, tome se naslijeđenom ikavsko—(i)jekavsom dvojstvu priključio i “horvatsko-zagorski” refleks jata. Već je Ivan Belostenec u Gazofilaciju rabio znak e (tj. točka na e) kako bi omogućio raznodijalekatske izgovore staroga jata. Ignjat Brlić predlaže da se jat piše znakom y.  ne slažući se s tim, Babukić se vraća Gaju i prihvaća njegovu tvrdnju iz članka Pravopisz da “naszi mudreszi ztarci piszache ě koji se u “općem i prostom razgovoru” može izgovarati kao je, ie, e, i (npr. vjera, viera, vera, vira). Dobro je “barem u čitanju priučavat se ilirsko ě razložno kao je izgovarati”.

Gajev i Babukićev znak ě preuzima zatim Antun Mažuranić u knjizi “Temelji ilirskoga i latinskoga jezika” (1839.) I kasnije, kad je ilirsko ime bilo zabranjeno, u “Slovnici hèrvatskoj” (1859.). i on predlaže da ga svatko može izgovarati na svoj način, ali misli da bi najbolje bilo da se izgovara kao ie ili je.

U naporima iliraca da, i pored govornih razlika, nastave izgradnjom (i)jekavskog novoštokavskoga standardnog jezika znatnu im je pomoć pružao i jezik ijekavskih Srba u Hrvatskoj, odnosno djelovanje Vuka Stefanovića Karadžića, na čiji se rječnik dosta pozivaju.

Različita su bila njihova polazišta. Dok ilirci žele mnogo organiziranije nastaviti ondje dokle se  u razvoju hrvatskoga jezika došlo, pozivajući se neprestance na hrvatsku književnojezičnu tradiciju, dakle tradiciju pisanoga tronarječnoga jezika, Karadžić se, naprotiv, nije ni mogao pozivati na tradiciju jer je, u želji da afirmira odabrani govoreni jezik kao književni upravo prekidao s dugom srpskom tradicijom ruskoslavenskoga i slavenosrpskog jezika. Dok je ilircima trodijalektalno izvorište književnog jezika sasvim normalna pojava, Karadžić se opredjeljuje za jednodijalkatnu ekskluzivnost. Zato prihvaćaju spomenuti ě, uz preporuku da se taj znak “u školah” čita kao je ,a drugi ga mogu “svaki po volji na svoj način izgovarati” Slično je bilo i s bilježenjem vokalnoga r kao èr.

Bilježenje naglasaka također je različito. Ilirci, naime upotrebljavaju znak / za dugosilazni naglasak, odnosno znak ^ za dugouzlazni kako je bilo u hrvatskoj gramatičarskoj tradiciji puna tri stoljeća (od Bartola Kašića do preporoda). Ilirci rabe u deklinaciji imenica različite oblike u množini, npr. Gmn. jelenah I jelenov, Lmn. jelenih, Imn. jeleni i dr.

Filološke škole

Prvi je otpor dolazio od nekolicine kajkavaca na čelu s Ignacom Kristijanovićem, drugi je u Zadru predstavljao Ante Kuzmanić.

Prva je grupa bila protiv toga da se kajkavci odreknu svoga pismenoga jezika i prihvate štokavski, dok se zadarski krug suprotstavljao ijekavskoj orijentaciji iliraca i Gajevoj reformi grafije.   Kristijanović je želio nastaviti tradiciju svog poznatog ujaka Tome Mikloušiča. Njegova “Danica zagrebečka”, kalendar što ga je izdavao od 1834. do 1850. godine, dakle u najborbenijim godinama ilirskog pokreta, bila je u neku ruku nastavak “Stoletnoga kalendara” Tome Mikloušića, a kajkavska gramatika “Grammatik der kroatischen Mundart” Ignaca Kristijanovića produžetak je poslova kakvima se za latinski jezik bavio Mikloušić. Ilirci su ipak uspjeli uvjeriti kajkavce da čuvajući stare množinske oblike, ne prekidaju potpuno s tradicijom kajkavskoga pismenog jezika, a ono što je novo, tj. “pravopisanje”, novo je za sve Hrvate. Tom bi se novom grafijom trebali svi pisci Trojedne kraljevine približiti ostalim Slavenima, što se u doba romantizma činilo neizbježnom nužnošću. Ostavši sam, naposlijetku je Kristijanović prihvatio Gajevu reformu grafije.

Drugi je otpor bio jači i neugodniji, jer je dolazio od onih koji su se smatrali nastavljačima štokavskog pismenog jezika. To je dalmatinski krug koji se okupio u Zadru oko časopisa “Zora dalmatinska” što ga je pokrenuo i vodio Ante Kuzmanić. On je smatrao da je previše Gajeve samovolje i da Dalmacija nije tretirana kao ravnopravan partner. Koji bi idiom trebao preuzeti ulogu svehrvatskog standardnog jezika.

Sporna su bila dva rješenja:

a) Gajeva grafijska rješenja

b)  ilirska orijentacija prema (i)jekavici

Kuzmanić je tvrdio kako je nerealno snovati o ujedinjenju svih južnih Slavena u jednom književnom jezik i predlagao je da se to učini za sve Hrvate i da je to najlakše na osnovi štokavske ikavice, jer ona je književna tradicija najvećeg dijela Hrvata. Također, tvrdio je da je dalmatinsko—slavonska grafija najrasprostranjenija hrvatska grafija. Budući da se Dalmacija nikako ne može odreći svoga tipa književnog jezika, kompromis je moguć samo u pogledu grafije. Stoga predlaže da Zagreb prihvati ikavicu, pa će Dalmacija prihvatiti Gajevu reformu grafije. Gaj nije želio odustati od svojih kvačica, niti od ě koji je jedino bio pravi kamen smutnje. Osim toga književnu su baštinu Dubrovnika smatrali ilirci prebogatom da ne bi prihvatili nju i njezin jezik. Zadarski se krug bojao da se preko Gajeva “slovoredja” ne uvede u Dalmaciju drugačije “naričje” jer je dubrovačko ie umjesto ě počelo polako prodirati. Kuzmanića je smetao i odviše knjiški karakter dubrovačko—zagrebačkog rječnika i frazeologije, što je u dobroj mjeri odudaralo od projekta njegovanja narodnoga jezika za što se zalagala “Zora dalmatinska”. Godine 1844. u Zadru je izišao prvo broj “Zore dalmatinske”, a te se godine u Splitu pojavila knjiga tiskana Gajevom grafijom, osim toga mnogi su istaknuti ilirci surađivali u u “Zori dalmatinskoj  (Janko Drašković, Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović i dr.) Pet godina nakon objavljivanja i Kuzmanićev časopis je počeo objavljivati članke pisane grafijom zagrebačkoga kruga.

Gajevu su grafiju prihvatili i Slovenci (u mnogim licejima i bogoslovnim učilištima u Ljubljani, Celovcu i Gorici) koji i danas svoju latinicu zovu gajicom.

Dana 2. svibnja 1843, upravo u godini kad je zabranjeno ilirsko ime, gorljivi ilirac Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Sabru prvi politički govor na hrvatskomu jeziku, predlažući da se upravo taj jezik rabi “u javnom životu i u poslovih javnih”. Valja se vladati poput “ostalih narodah europejskih koji su živimi jezici zamjenili mrtve” postavili “svoj jezik na prvo mjesto”. Za vlastiti se jezik treba boriti “do zadnje kaplje karvi” jer “samo tako možemo u Hrvatskoj i Slavonskoj ostati Hrvati i Slavonci, a u svietu slobodni nezavisni narod”. Te su ideje Kukuljevića Sakcisnkog oživotvorene već 18. listopada 1847. kada je kraljevinski odbor predložio “da se u pridruženim kraljevinama proglasi službeni narodni jezik”.

Predlagateljski odbor  “i sam uviđa i uzima u obzir da se naobrazba bilo kojega naroda može najboljim učinkom promicati samo uz pomoć materinskoga jezika” te želi da se taj jezik “uzdigne na razinu službenog jezika u svim granama uprave unutar Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije” (opširnije v. Moguš 1997.). Hrvatski je sabor prihvatio takav prijedlog i kao svoj zaključak izglasao ga 23. listopada 1847. Tako je latinski jezik ustupio mjesto hrvatskomu jeziku kao službenom, “diplomatičkomu” jeziku Sabora. Taj je zaključak potvrdio i Sabor 1848. godine, kada je Josip Jelačić ustoličen za hrvatskoga bana.

Borba filoloških škola

Oko 1850. godine počinje naoko mirnija faza u izgradnji hrvatskoga jezičnoga standarda.

Prvo, kajkavski je književni jezik, u koji su bila inkorporirana nastojanja ozaljskoga književnojezičnoga kruga, prestao biti standardnim jezikom manjinskoga kajkavskoga dijela sjeverne Hrvatske. Njegovu je ulogu preuzimala na tom području jekavka štokavica. Ante Starčević te godine objavljuje “Istarski razvod” iz 1275. godine (Moguš2009., 171) i pokazuje kako je hrvatski jezik već u 13. stoljeću imao status diplomatičkog jezika. Rasprave su se vrtjele uglavnom oko toga kako se odnositi prema neštokavskom, prvenstveno kajkavskomu književnojezičnom naslijeđu, odnosno kako na najbolji način dokončati štokavsko ikavsko—ijekavsko dvojstvo.

Jednu je školu vodio Ante Kuzmanić u Zadru, dugu Fran Kurelac u Rijeci, a treću Adolfo Veber Tkalčević u Zagrebu. Zato se i zovu zagrebačka, zadarska i riječka filološka škola. Četvrta pak filološka škola, koja je ojačala tek pod sam kraj 19.stoljeća, poznata je pod imenom škola hrvatskih vukovaca.

Bilo je i prije nastojanaj da se razmotre neka načelna pitanja književnojezične politike (osobito terminologije) u Hrvata i Srba. Raspravljajući o tom 1850. godine u Beču s Vukom Karadžićem i Đurom Daničićem, nekoliko je poznatih hrvatskih književnika (među njima Ivan Mažuranić, Dimitrije Demetar i Ivan Kukuljević) smatralo da bi bilo dobro buduću zajedničku izgradnju standarnoga jezika temeljiti na onoj stilizaciji ijekavske štokavštine kakva se, pod utjecajem Dubrovnika, već bila razvijala i razvila u Hrvata i kakvu je za Srbe bio oblikovao Vuk Karadžić na osnovi tekstova narodne književnosti  uz potporu Jerneja Kopitara, knižničara i cenzora u bečkoj dvorskoj knjižnici. Potpisana je o tome izjava koja je kasnije nazvana dogovorom. Međutim, nijedna filološka škola u Hrvatskoj nije prihvatila takav dogovor. Jer i zagrebačka, i zadarska i riječka škola imale su jasnu viziju cilja, tj. na tradiciji pisane riječi učvrstiti hrvatski jezični standard.

Zadarska filološka škola

Ante Kuzmanić je sa suradnicima pokrenuo u Zadru 1844.  kulturno—književni časopis “Zora dalmatinska” s dva jasna smjera. Smatrali su da za književni jezik treba odabrati jedan dijalekt. Budući da je u Hrvata najrasprostranjenija štokavska ikavica upravo bi ona trebala biti osnovicom “krasnoga i sladkoga hervatskoga jezika narodnoga nauka i napridka”. Štokavska je ikavica “Novom ricsoslovicom” Ličanina Šime Starčevića već 1812. dobila svoju gramatiku, prvu napisanu hrvatskim jezikom. Rogato ě i kasnije dvoglasnik ie tada još u Dalmaciji nije nailazilo na plodno tlo.

U protuzagrebačkom djelovanju podržavao je Kuzmanića Vuk Karadžić smatrajući “da je bolje, pravilnije i pametnije pisatin npr. dite, lipo, lin, grih nego li děte (ili djete), lěpo (ili ljepo), lěn (ili ljen), grěh (ili grjeh)”

Računica je bila sasvim jasna: ako većina Hrvata, nasuprot zagrebačkoj tronarječnoj koncepciji književnoga jezika, prihvati načelo da književni jezik treba izgrađivbati na samo jednom dijalektu, onda slijedi jednadžba: jedan narod = jedan jezik.)

Ante će Kuzmanić shvatiti smisao ove računice prije no što ju je izrekao Jovan Subotić (1853) u jednoj polemici (v. Moguš 2009. 173) i okrenuti se Zagrebu (prihvaćajući već od 1849. godine Gajevu grafiju).

Vitalnost je svoga odabira pismenoga jezika zadarska škola dokazivala ne samo književnim djelima nego izradom sudsko—pravne terminologije, i osobito, još jednim i poptunim prijevodom Svetoga pisma zadarskoga kanonika Ivana Matije Škarića.Kad se Zagrebu okrenula Dalmacija, priklonila mu se i Slavonija koja se već otprije bila uspostavila relativno dobre kulturne veze sa Zagrebom.

Riječka filološka škola

Predvodnik Fran Kurelac s pristašama bio je ponesen preporodnom idejom slavnestva, smatrali su stoga da osnovicu pismenom jeziku trebaju činiti oni elementi u hrvatskim tekstovima koji su zajednički većini slavenskih jezika. Okretao se prošlosti, stari su mu gramatički oblici bili bolji od postojećih, dok je vokabular nastojao očistiti od tzv. barbarizama ili “mulja jezika”. U središtu se rasprava našli  oblici za imenički genitive množine, odlučno je riječka škola odbacivala –ah (jelenah) u tom padežu i zagovarala upotrebu starijih oblika s ništičnim morvefom (npr. mnogo jelenØ, mnogo ženØ, mnogo selØ)  Žestoko se Kurelac okomljuje na zagrebačke “ahavce”. On poseže za tada već pomalo zaboravljenom “Juditom”Marka Marulića objavljujući je jer je upravo u tom djelu nalazi potvrde za “sovje” gramatičke oblike. Na prvom su mjestu njegova udara germanizmi bilo kao tuđice ili prevedenice. Nije imao jakih sljedbenika, iao njegovu se poticaju i pomoći može zahvaliti da je 1868. Ivan Dežman objavio prvi hrvatski Rěčnik lěčničkog nazivlja. Neizravno je i vlast išla na ruku zagrebačkoj školi jer je 1862. godine kancelar Ivan Mažuranić uveo, nasuprot Kurelčevu pravopisnom etimologiziranju, Gajevu ortografiju u srednjoškolsku nastavu.

Nasuprot Karadžićevim mišljenima koja su dopirala u Hrvatsku, zagrebačka je škola zagovaral u imeničkom genitive množine morfem –ah (npr. mnogo jelenah, mnogo ženah, mnogo selah =  zato su dobili ime ahavci). Trodijalektalna podloga pismenog jezika nije se mogla tako lako napustiti.

U skladu s tradicijom Gaj—Babukić—Mažuranić branio je Adolfo Veber Tkalčević, poglavito na početku svoga jezikoslovnog rada  znak ě za refleks  jata, ondosno pisanje èr za vokalno r. Ali u “Slovnici hèrvatskoj” (1873). Više uopće ne spominje mogućnost ikavskog ili ekavskog izgovora (kao Babukić) nego samo jekavskoga, tj. onoga koji je kao književni usvojen u školama.

Glasnik ě izgovara se u dugih slovkah kano ie (dva glasa), a u kratkih kano je, ali tako da se j obaška čuje: n. p. děte = diete, děteta = d’jeteta.”)

Adolfo Veber Tkalčević posvetio se opisu sintakse (Skladnja ilirskoga jezika, 1862.) i  rěčoslovju” (Slovnica hèrvatska, 1871.) (donosi i tabelu bugarske (oble) i hrvatske (uglate) glagoljice.

Među pobornicima zagrebačke škole bio je i Bogoslav Šulek. Veliki radnik i leksikograf, sastavio je trojezični “Hrvatko—njemačko—talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja”. Mnoga je rješenja preuzeo iz “Němačko—ilirskog slovara” što su ga 1842. izdali Ivan Mažuranić i Josip Užarević. Zahvaljujući tome mnoga su dobra rješenja ušla u hrvatski jezik (npr. kisik, vodik, dušik, ugljik, kremen, krom, naklada, obrazac, sustav, tlakomjer, zemljovid i dr.) On piše ie (u dugim slogovima) i je (u kratkim) umjesto ě.

U tom je kolu zagrebačke filološke škole bio u početku i mladi Vatroslav Jagić koji 1864. objavljuje “Grammatiku jezika hèrvatskoga”  koja se učila “u viših razredih hèrvatskih gimnazijah”.

Budući da je štokavska (i)jekavica, nadvladavši ikavicu, postala jedini pismeni jezik Hrvata, slavistički školovan Vatroslav jagić nastoji što više proniknuti u  taj sustav.

Objavivši raspravu “Naš pravospis” u časopisu Književnik (1864.—1866.), on smatra da nije moguće povući oštru granicu između “etimologičkog i eufoničkog” pravopsa. Fonem ć piše grafemom ć, a ne tj, rogato ě neka se zamijeni stvarnom sekvencijom ie odnosno je (kako je predlagao i Šulek); četvrto da se fonem r piše kao r u vokalnoj službi (a ne èr) da treba napustiti morfem –ah, upravo završno –h u imeničkom genitive množine jer mu tu po etimologiji nije mjesto.

Hrvatski vukovci

Za razliku od zagrebačke škole koja je zagovarala etimološki (morfonološki) pravopis škola je hrvatskih vukovaca na čelu s Toimom Maretićem smatrala da je bolje konsekventno provesti tzv. fonetski (fonološki) pravopis. Veliki mu je oslonac bio Đuro Daničić koji je kao filolog Karadžićeve orijentacije bio pozvan u Zagreb da u novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti organizira i započne rad na Rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika. Umjesto tadašnjih diagrama dj, gj, lj, nj uveo je znakove đ, ģ, Į, ń. To je zapravo prijenos Karadžićeva principa iz ćirilce u latinicu (jer se u ćirilici razlikuje đ оd дј, џ od дж, љ od лј љ od нј) i ujedno prvo snažnije ugledanje hrvastke latiničke grafije na reformiranu srpsku ćirilicu. Put je ovakvu grafemskom posuđivanju otvorio zapravo Vuk Karadžić kad je u srpsku ćirilicu uveo latiničko j. Dvoimena složenica srpsko—hrvatski prvi je put upotrijebljena kad je Pero Budmani objavio 1867. godine u Beču Grammatica della lingua serbo—croata. Unatoč činjenici da taj dvoimeni jezik nije nikomu bio materinski.

Po Maretićevu se mišljenju na podlozi dopreporodne povijesti hrvatske latinice ne može ništa valjana graditi. Zato treba početi nanovo ugledanjem na autentičan početak, kao što je učinio Vuk Karadžić u reformi (građanske) ćirilice. Maretić nije imao pravo jer su novija istraživanja pokazala da su hrvatski latiničari i pored stranog utjecaja dobrano se ugledali na glagoljicu i bosančicu (uspor. Moguš 1984, 2009. 184)

Po narudžbi vlasti za banovanja Khuén—Hederváryja izradio je Ivan Broz na fonološkim načelima „Hrvatski pravopis“ (1892.) koji je postao obvezatan u školstvu. Broz prihvaća samo Daničićev znak đ.

Godine 1899. Maretić objavljuje Gramatiku hrvaskoga jezika za niže razrede srednjih škola. Iste se godine pojavljuje najvažnija knjiga hrvatskih vukovaca „Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika“.

Time je Maretić proveo ono što je najavio u raspravi o povijesti hrvtaske latinice: novoštokavski se književni jezik ne može kodificirati na osnovi jezika hrvatskih pisaca druge polovice 19. stoljeća jer taj jezik ima mnogo neštokavskih elemenata u skladu s principima zagrebačke filološke škole. Klasični se oblik novoštokavštine, tvrdi Maretić, nalazi u Karadžićevim i Daničićevim djelima, poglavito u Vukovim narodnim pjesmama i pripovijetkama koje počivaju na izabranu (istočnohercegovačkom) narječju, pa se jedino na podlozi toga korpusa može napisati normativna gramatika za Hrvate i za Srbe jer im je jezik isti.

U predgovoru gramatici doslovno kaže:

„Ako sam htio, da ova knjiga bude onakova, kakova treba, morao sam građu za nju uzimati iz djela pisanijeg najboljim književnim jezikom. Svi ljudi koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome daje Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac što se tiče pravilna i dobra jezika (…) Budući  da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo da iz njegovijeh djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu. Vuku se od svih drugih pisaca u pravilnosti književnog jezika najviše približio Daničić; za to sam ja obilno upotrebio i ona Daničićeva djela koja su za taj posao najzgodnija.“

Antun Radić odmah je reagirao u časopisu „Obzor“

U toj se gramatici ne vidi ime nijednoga hrvatskoga književnika nego se vidi jedini Vuk“ (Radić 1937., 11.).

Maretićeva je Gramatka u početku u Hrvatksoj bila slabo primljena, prošle su pune 32 godine prije no što je obljavljeno drugo izdanje (1931.). Ipak, odigrala je važnu ulogu u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Djelo je vrsnoga filologa. Korektnim opisom novoštokavskog jezika Karadžićevih i Daničićevih djela, odnosno djela usmene narodne književnosti, dobiven je mnogo bolji cjelovitiji uvid u novoštokavštinu kao sustav. To je učvršćivalo novoštokavski dijalekt kao osnovicu standardnog jezika.

No, ono što se u kniževnim tekstovima nije podudaralo sa striktnim štokavskim oblikovanjem ili što nije bilo štokavskog porijekla („po uzoru prostoga naroda“) doživljavalo je od maretićevaca veću ili manju kritiku.  Poštokavljivala su se izvorna kajkavska i čakavska imena naselja (Delnice u Dionice, Čakovec u Čakovac, Split u Spljet, Tisno u Tijesno)…  Tako se izvorni naslov romana Ksavera Šandora Đalskoga „Pod starimi krovovi“ mijenja u „Pod starim krovovima“, a roman „Među žabari“ Ante Kovačića u „Među žabarima“.

Promijenilo se u Maretićevo doba i naglasno znakovlje što su ga Hrvati rabili od Bartola Kašića do Antuna Mažuranića. Po uzoru na Karadžićevo i Daničićevo bilježenje dotadašnji je znak za dugosilani naglasak (á) promijenjen u (â) grád u grâd, a dotadašnji znak za dugouzlazni  naglasak (â) u (á) (hrâna u hrána).  Sve je to bilo u suprotsnosti s hrvatskom gramatičkom tradicijom (pa i onom u štokavskoj Slavoniji) i s koncepcijom zagrebačke filološke škole.

Afirmaciji Karadžić—Daničićeve filološke škole mnogo je pridonio i Rječnik hrvatskog jezika što ga je bio započeo Ivan Broz, a dovršio Franjo Iveković (1901.)

Tako je u posljednjem stadiju novoštokavske standardizacije u Hrvata uporno izostavljen jezik hrvatske književnosti a ugrađivan u nj, također uporno, jezik Karadžićeva i Daničićeva korpusa. Vukovci su uživali veliku potporu Khuen—Hedervaryeve mađaronske vlasti jer su kao saborski zastupnici ili državni funkcionari podržavali mađaronsku politiku.

Dvadeseto stoljeće

Sve je veći bio raskorak između hrvatskih pisaca i, poglavito mlađih, hrvatskih filologa i Maretića. Nastojeći anulirati određena pojedinačna odstupanja od propisane jezične norme, objavljujući novu knjigu: „Hrvatski ili srpski jezični savjetnik“  (1924.). Iako su u knjizi sami savjeti pisani ijekavski, uvod je napisan ekavski u želji da „zasvedočim, da ja ne samo nisam nikakav protivnik istočnoga govora, nego da mi je on isto onako drag kao i južni“. Maretić je podvrgao kritici sve riječi koje „nisu u narodnom našem jeziku“ ili koje se „ne slažu s duhom našega jezika“. To su mu u prvome redu kajkavizim (on ih zove dijalektizmima i provincijalizmima) i neologizmi.

Možda će se kojemu čitatelju činiti preterano“, kaže Maretić u uvodu Jezičnoga savjetnika, „što ja najveći deo kajkavskih reči izgonim iz književnoga jezika“, ali „svatko vrlo lako uviđa, da bi takve reči književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale, jer ih Srbi ne bi hteli primiti.“

Zato je razumljivo da Maretić u istome djelu postavlja pitanje:

Što će nam kovanice: glazba, isusovac, redarstvo, slovnica, stožernik, tvornica, učionica? A mogli bismo lako biti i bez časnika, bez povijesti, bez knjižnice, bez proračuna, bez stožera, bez tvrtke, te upotrebljavati kao i drugi narodi: oficir, (h)istorija, biblioteka, budget, pol, firma.)

Maretić udara na riječi što su se u Hrvatskoj odavno rabile te našle svoje mjesto i u Šulekovu Hrvatsko—njemačko—talijanskom rječniku znanstvenoga nazivlja (1874./75.), kao npr. glazba, isusovac, knjižnica, povijest, proračun, slovnica, tvornica, tvrtka, učionica i dr. Maretić bi rado pored kajkavizama uklonio riječi intelektualnoga sloja pismenih ljudi. Nasuprot Maretiću, koji je smatrao da tek od Vuka Karadžića počinje književni jezik za Hrvate i da taj jezik treba tek učiti, mnogi su se hrvatski intelektualci oslanjali u svojim djelima na, stoljećima izgrađivanu, hrvatsku tronarječnu književnojezičnu okomicu.

Pritisak vukovaca bio je sve jači. Forsirala se propisana jezična norma u s skladu s dominantnim gledištem, što su ga podupirale i vlasti, o jednom i jedinstvenom srpskohrvastkom jeziku. Uveden je u najvećem broju škola tadašnje države Belićev pravopis, dok je Dragutin Boranić izdao 1930. godine novo prerađeno izdanje svoga pravopisa. Promijenjeno je, čak i prošireno ime zajedničkoga jezika u srpskohrvatskoslovenački. Tada su na području iste države u zajedničke školske udžbenike ušli mnogi nazivi koji su se rabili pretežito u Srbiji, odnosno u tzv. južnome govoru. Taj je proces, bar u Hrvatskoj, bio donekle zaustavljen u vrijeme Banovine Hrvatske. Jedan od najvećih hrvatskih filologa Stjepan Ivšić objavio je u Akademijinu Ljetopisu – o 110. obljetnici hrvatskoga narodnoga preporoda – svoj magistranli rad po naslovom „Jezik Hrvata kajkavaca“ (1936.) Sve veći broj pjesnika pored štokavskih stihova pišu čakavski i kajkavski. Posebnost takve kajkavske književne stilizacije predstavljaju „Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže“, objavljene prvi put 1936. godine.

Khevenhiller

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo,

Pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,

Ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

Ar je navek bilo da je nekak bilo,

Kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak vre bude,

Kak biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,

Pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

U časopisu „Hrvatski jezik“ neki su lingvisti nastojali osvijetliti pravo stanje stvari, poput Petra Guberine i Krune Krstića objavljujući knjižicu pod naslovom „Razlike između hrvastkoga i srpskoga književnog jezika (1940.)

Za vrijeme Drugog svjetskog rata vlasti u Hrvatskoj, u želji da u potpunosti uklone dotadanji naglašeni unitaristički pristup jeziku prekidaju i s tadanjim Boranićevim „Pravopisom hrvatskog ili srpskog jezika“, propisujući tzv. korienski. Hrvatski državni ured za jezik izradio je i izdao na temelju odredbe o hrvatskom jeziku najprije knjižicu „Koriensko pisanje“ (1942.), a zatim i „Hrvatski pravopis“ (1944).

Hrvatski službeni i knjževni jezik jest štokavsko narječje jekavskog odnono iekavskog govora“ te da se na tom jeziku „ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu“.

Prepoznatljiva razlika prema dotadanjem Boranićevom pravopisu ogleda se u pisanju suglasničkih skupova i ijekavskoga izgovora.

Hrvatski je pravopis u načelu korienski (etimoložki). On pazi na postanak rieči, t.j. čuva glavni dio rieli (korien i osnovu) i vezu s drugim riečima

Kod riječi s ijekavskim izgovorom glavno se pravilo može svesti na ovu odredbu:

Dvoglas, koji je postao od ě (jat), piše se u dugom slogu ie (diete), a u kratkom je (djeca). Taj skup ie jednosložan je dvoglas, pa se ne smije rastavljati.

U ratno doba AVNOJ, u skladu s odlukama ZAVNOH-a poštivajući pravo svakoga naroda na vlastiti jezik i na narodno ime jezika, donio je odluku da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika, i to „na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku“ jer su „ svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije“. Na četiri je jezika proglašen i novi ustav. Pravno gledajući, na taj je način i hrvatskomu književnom jeziku bilo osigurano njegovo postojanji i ime. Polazeći od toga, počelo je hrvatsko filološko društvo iz Zagreba pripremati novi poslijeratni pravopis, a 1952. pokrenulo je Jezik, „Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika“, na čelu s dugogodišnjim glavnim urendikom Ljudevitom Jonkeom.

Unitarističke snage nisu mirovale unatoč spomenutim ustavnim odredbama, pa čak i uspostavom savezne skupštinske komisije za istovjetnost tekstova.

Matica srpska iz Novog Sada organizirala je 1953. godine „Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa zalažući se za jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko—hrvastkom prostoru. Rezultat je višemjesečne Ankete bio potpisivanje zaključaka Novosadskoga dogovora 1954. godine.

U prvoj točki Novosadskoga dogovora stoji:

  1. 1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i      književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
    1. 3. U nazivu jezika nužno je uvijek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dijel

7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis.

Na osnovi tih zaključaka izrađene su i objavljene dvije verzije pravopisa: jedna u Zagrebu latinicom, druga u Novom Sadu ćirilcom. Zagrebačka verzija nosi naslov: Pravopis hrvatskospskoga književnog jezika, objavljen 1960. godine. U ćirilićkoj verziji promijenjen je redoslijed u imenu jezika hrvatskosrspksi u srpskohrvatski.

Pojavile su se teorije o dvjema varijantama zajedničkoga nepostojećega jezika: o srpskoj i hrvatskoj ili, ublaženije, o zagrebačkoj i beogradskoj.

Unitaristički pritisak je neprestano rastao, ali je u Hrvatskoj počeo rasti i otpor tomu. Taj se pritisak počeo ublažavati ponovnim Daničićevim uvođenjem dvočlanog naziva sa ili, tj. hrvatski ili srpski. Je li ili sastavni ili rastavni veznik!? Hrvatskosrpski i srpskohorvatski nikada nikome nije bio materinski jezik ali i dalje se forsirao taj naziv.

Prodor vokabulara srpske književne sredine sve se više širio po Hrvatskoj. Smatralo se da je dovoljno ekavske izričaje samo ijekavizirati, pa da postanu hrvatski.

Izrađen je zajednički rječnik čija su prva dva sveska objavljena 1967. godine u dva izdanja: u zagrebačkom i u novosadskom. Zagrebačko je izdanje pisano ijekavski i tiskano latinicom pod naslvom Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (knjiga I. od A do F, knjiga II. od G do K).

Za volju fikcije o jezičnom jedinstvu  i zajedničkom rječničkom blagu nije se poštivalo osobitost svakog jezika koji svaki postoje kao sustav. Rad na Rječniku dviju Matica u Hrvatskoj najprije je usporen, a onda obustavljen. Sve veći otpor jezičnom unitarizmu slio se u „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, što je nastala u Matici hrvatskoj, a potpisale su je brojne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove.

Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. godine.

U Matičinoj verziji Deklaracije između ostaloga stoji:

Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.

U skladu s tim bi „svi savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa biti objavljeni „ u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom hrvatskom, slovenskom, makedonskom.“

Državne su se vlasti nesmiljeno oborile Deklaraciju i njene  potpisnike.

Hrvatski su jezikoslovci nastavili rad u tišini: nastavljen je rad na projektu velike hrvatske gramatike i započeto prikupljanje građe za obradu jednosveščanoga rječnika hrvatskoga književnog jezika.

Godine 1971. tiskan je ali ne i uvezan i distribuiran Hrvatski pravopis trojice autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša.

Potkra 1971., poslije 21. sjednice CK SKJ u Karađorđevu došlo je do još žešćih napada unitarista i pravopis je zabranjen, uništena je gotovo sva njegova naklada, prestao je rad na rječniku, stradali su (zatvoreni ili na drugi način onemogućeni) mnogi hrvatski kulturni radnici.

Pokazalo se kako je nemoguće zanemariti to da hrvatski i srpski jezik imaju različitu povijest.

Povijest srskog pisanog, književnog jezika obilježava ruta: jezik nemanjića (tj. uglavnom crkvenoslavenski jezik srpske redakcije) – nakon toga ruskoslavenski jezik kao službeni jezik Srpske pravoslavne crkve (počevši od Srijemskih Karlovaca kao dara ruskog cara Petra Velikoga pa sve donedavna – zatim slavenoserpski jezik (poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) – i, na kraju, Vuk Karadžić.

Hrvatska je ruta drukčija. Neprekinuta tronarječna književna stilizacija bar kroz pet-šest stoljeća. Dok je Hrvatima trodijalektalno izvorište kniževnog jezika sasvim normalna pojava, Karadžić se opredjeljuje za jednodijalekatnu ekskluzivnost.

Dobro primjećuje Radoslav Katičić kako je zamjenica ča tek onda čakavizam kad u okviru istoga jezika može stajati u oprjeci nečakavskima kaj i što. Isto je s kajkavizmom kaj i štokavizmom što jer u hrvatskome jeziku imaju oprjeke. Toga drugi jezici nemaju. Zato npr. slovenski jezik nije kajkavski nego jednostavno – slovenski, niti je srpski štokavski. Nasuprot tomu hrvatski je književni jezik i čakavski i kajkavski i štokavski (jer ima spomenute oprjeke) – i po tome tropletu, koji datira od prvih hrvatskih pisanih spomenika do danas, jest zaseban, unikatan (moguš 2009. 210).

Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi „hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski“ Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom „Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika“, koji označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i – uz brojne službene i političke otpore – afirmaciju naziva hrvatski književni jezik.  Izrađuje se prvo izdanje „Priručne gramatike hrvaskoga književnog jezika“, ali nailazi na političku osudu i ne odobrava se kao školski udžbenik i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Izrađuje se velika znanstvena gramatika hrvaskog književnog jezika, te 1986. izlazi u izdanju JAZU. i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: Tvorba riječi u hrvatskom književnm jeziku. Nacrt za gramatiku Sjepana Babića i Sintakasa hrvatskog književnog jezika. Nacrt za gramatiku Radoslava Katičića.

Godine 1986. Izlazi prvo, a 1987. i drugo izdanje Pravopisnog priručnika hrvatskog ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića, koji je odobren za javnu upotrebu, ali ne i kao školski priručnik.

Krajem 1988. Ustanvi sud Jugoslavije proglasio je spomenuti amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Prvi se tome usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu. Predloženu promjenu Sabor nije prihvatio.

Godine 1990. Kada je Hrvatska postala samostalna država i međunarodno priznata pojačana je i jezikoslovna djelatnost.

Godine 1990. izlazi drugo izdanje „Hrvatske gramatike“ i fototipsko izdanje „Hrvatskog pravopisa“ iz 1971. godine, 1991. izlazi „Rječnik hrvatskog jezika“ Vladimira Anića, „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka, te drugo izdanje prvih dviju knjiga velike znanstvene gramatike i prvo izdanje njezine treće knjige Povijesni pregled. Glasovi i oblici hrvatskog jezika Nareti za gramatiku autora Stjepana Babića, Dalibora Brozovića, Milana Moguša i Slavka Pavešića, Ive Škarića, Stjepka Težaka godine 1992. izlazi sedmo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje Težak-Babićeve gramatike pod naslovm Gramatika hrvatskog jezika. Priručnik za osvnovno  jezično obrazovanje.

Sve se više gramatički priručnici u posljednjih tridesetak godina obaziru na zapadnu novoštokavštinu, koja je stvarna osnova suvremenoga hrvatskoga književnog jezika, a u novije vrijeme i na gradsku upotrebnu normu.

Priredio Želimir Ciglar

LITERATURA

Djela se u skripti navode tako da pokraj prezimena autora stoji godina izdanja, drugi broj označava stranicu.

Skripta je sastavljena na osnovi ove literature:

  1. Moguš 2009. – Moguš, Milan: Povijest hrvatskog jezika. Nakladni zavod

Globus Zagreb, 2009.

  1. Vince 1990. – Vince, Zlatko: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990.
  2. Bratulić 1994. – Bratulić, Josip: Aleja glagoljaša Roč – Hum, Znamen; Pazin, Istarsko književno društvo „Juraj Dobrila“; Roč; Katedra Čakavskog savora Roč, 1994.
  3. Samardžija 2006. – Samardžija, Marko, Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprešić 2006.
  4. Damjanović 1994.  – Damjanović, Stjepan Jezik otačaski, Matica hrvatska 1994.
  5. Pranjković 1993. – Pranjković, Ivo, Kronika hrvatskog jezikoslovlja, Matica hrvatska, Zagreb 1993.
  6. 7. Hercigonja 1994. – Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1994.
  7. Hrvatska gramatika Školska knjiga 1995.

Napomena priređivača:

Ova je skripta sažetak mnogih knjiga. Za cjelovit uvid u pojedina razdoblja formiranja hrvatskog jezika preporučujem da se konzultiraju knjige navedene u ovom popisu. Dragocjen dodatak bit će joj suodnos s formiranjem makedonskog suvremenog jezika na čemu radi prof. dr. Ljudmil Spasov.

Skopje, ožujak 2010.

2 Komentara dana “Povijest hrvatskog jezika”

  1. Rudjer Kaze:

    meni se cini da je to manje vise preradba Moguseve povijesti hrvatskoga jezika


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: